Dve smrti Isusa Hrista

 Proteklih deset godina smo obratili posebnu pažnju na učenja različitih pokreta probuđenja, preciznije rečeno pojedinaca koji su pod nadahnućem iznosili neke od veoma važnih istina. Posebno interesantan period je bio od sredine pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka. Cela plejada braće brilijantnog hrišćanskog svedočanstva i karaktera je delovala u to vreme.

Jedan od njih je bez sumnje bio kanadski učitelj vere Wilfred Johnson. 

Na ovom mestu iznosimo naš stav o učenju o dve smrti Isusa Hrista onako kako su predstavljena na stranici 

https://slugagospodnji.neocities.org/prvaidrugasmrtkrista.htm

Svaka sumnja u to da se radi o visokoj istini koja jeste i biće deo poslednje poruke probuđenja je, što se nas tiče, nestala kao jutarnja magla na jakom sunčevom svetlu.

Ova istina je povezana sa onim što smo videli kao svetlo u učenju brata Beaulieu-a, o božanstvu. Ron Beaulieu je učenje o božanstvu ustvari primio preko Johnsona i još dalje i detaljnije razvio.

Iako neka od pitanja u nekim drugim aspektima, koja brat Johnson iznosi u svojoj Panorami, koja je objavljena na stranici brata Beaulieu-a vidimo drugačije, preporučujemo svakom onom ko se interesuje za probuđenje i reformu poslednjeg vremena da pročita i proveri.

Dakle prepoznajemo dve božanske osobe u večnosti i Njihovog duha kao božansku supstancu. Treća osoba je nastala kao Osoba božansko ljudske prirode u Vitlejemu. 

Postoji nekoliko dokaza o tome da je odricanje, pražnjenje, raspolućenje druge božanske ličnosti u stvari bila njena prava smrt. Ovo je bila prva smrt Ličnosti koju u njenoj zemaljskoj egzistenciji prepoznajemo kao Isusa Hrista.

Ovo je bila prva smrt nakon koje ima povratka, vaskrsenja i nade. Isus je u svakom trenutku mogao da izabere da svoj božanski, svemoćni i sveprisutni život uzme nazad. Mi znamo da On to nije učinio radi toga što je do kraja ostao u ograničenoj ljudskoj prirodi, radi nas.

Ova ljudska priroda, usavršena Njegovim duhovnim rastom, darom Svetog Duha i pobedom nad svakim iskušenjem je žrtvovana na krstu, umrla drugom srmću nakon koje nema povratka. Ovo je zapečatilo sudbinu Ličnosti koju u našoj hrišćanskoj eri nazivamo Drugom. On više nikada neće biti večni i neograničeni Bog u ličnosti Isusa iz Nazareta. 

Prva smrt je smrt božanske prirode gde je večni Božji Sin "izdahnuo" svoju dušu božanskog života, tj. ništa drugo nego Svetog Duha. 

Svetog Duha nije bilo u vreme pre ovog odricanja, ove smrti u Nebeskoj Svetinji. Utelovljenjem su od Dvojice nastala Trojica.

Prva smrt Hrista u Svetinji je neopisiva žrtva i neopisivi dar čovečanstvu. Sam božanski život i sve sile večnog života, moć za pobedu u svakom iskušenju je data čoveku jer se Sin ispraznio. To što je On nama dao, On više nikada neće imati. 

Dalje je objašnjeno da On kao Glava svog Tela, ne može više imati udela u večnom Duhu i životu sveprisutnosti osim kroz nas! Kroz svoj narod u koji će se Duh trajno nastaniti božanskim delom zapečaćenja, On će u određenom smislu dobiti nazad to što je preko svake mere velikodušno podario!

Ovo su mesta koja u Pismu dokazuju da je ovo učenje velika i blagoslovena istina:

 1 Moj.15:9 I reče mu: Prinesi mi junicu od tri godine i kozu od tri godine i ovna od tri godine i grlicu i golupče.
15:10 I on uze sve to, i raseče na pole, i metnu sve pole jednu prema drugoj; ali ne raseče ptice.
15:11 A ptice sletahu na te mrtve životinje; a Avram ih odgoniše.

Ovo žrtvovanje je slika raspolućivanja božanske ličnosti i nastajanja dve nove. Jedan golub je slika ljudsko božanskog Hrista a drugi samo božanske Ličnosti Svetog Duha (vidi 3 Moj.14,4-7).

Jošua 6,26: Tada izreče Jošua ovu kletvu:»Proklet bio pred licem Jahvinim čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!«

1 Car. 16,34 Za njegova je vremena Hiel iz Betela sagradio Jerihon; uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu.

Ovo je slika za način na koji je Gospod skinuo prokletstvo sa ljudskog roda dvostrukim žrtvovanjem: božanskog Sina u Svetinji i Sina čovečijeg na krstu!

Njegov božanski život kojeg se odrekao, od koga se ispraznio je stavljen ljudskom rodu za pobedu nad grehom, nije ništa drugo nego Sveti Duh. Podelom u božanskoj prirodi, radi spasenja čoveka, rascepom božanskog bića su nastala božansko ljudska priroda u osobi Isusa iz Nazareta i samo božanska ličnost Svetog Duha odvojena od ljudske prirode.

Ova nova ljudska priroda je procesom posvećenja i preobilnim ispunjenjem Zakona, kao potpuno bez krivice predata kao žrtva pomirnica za greh. I kao takva je bila više nego dovoljna. To je uključivalo večnu smrt božanske svemoći, sveprisutnosti i slave večnog božanstva. Druga Ličnost nikada više neće povratiti ova preimućstva. I zato je Njegova žrtva ustvari žrtva svega onoga što je postalo naše. On je izgubio udeo u božanskoj prirodi u kojoj mi imamo beskonačno otvorena vrata, da bi postali sudionici.

Ne može da postoji potpunije razumevanje druge smrti bez poznavanja prve smrti i raspolućenja Gospodnje Druge ličnosti.

Ove dve žrtve i smrti koje predstavljaju dve Božije sile su ovako prikazane:

Rim 5:10 Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim.

Dakle smrt na krstu je opravdanje, a Njegov život je život božanske preegzistencije.

Hrišćanske crkve se odlikuju time da cene i uzdižu krst i da vole opravdanje i zameničku žrtvu Isusa. Veoma je radosna i lepa vest Jevanđelja o žrtvi.

Ukoliko, međutim nema propovedi Hristovog božanskog života, tada vernici neće u istoj meri voleti život poslušnosti i pobede. Njima će biti zamagljena veličina one žrtve koja se nije videla, a neizmerna je. To je ta prva smrt o kojoj se tako malo zna. 

Ovo je tajna posvećenog života, koji je izdahnuti život i dat nama da raspolažemo sa njime, da možemo da ga stavimo na oltar Onome koji nas je njime toliko obogatio. Taj Život može samo na jedan način da mu se ponovo vrati - preko nas. Bez nas i našeg života u novini i poslušnosti, je On glava bez tela. Otac bez sinova; majka bez dece.

A mi nikada nećemo ostati bez Njega. Samo On može bez nas. Za čega je šteta jedina jedna sekunda prolivenog života.

Otkrivenjem Hristovog božanskog žrtvovanog Života će doći do velikog pokajanja i probuđenja u redovima našeg naroda. Zato je vrlo bitno da već danas saznamo o tome sve što možemo. 

Isusova ljudska priroda

 

Subota 09.04.2022

Isusova priroda

PREVOD SA NEMAČKOG PREKO GOOGLE 

Zdravo dragi brate T.,

 

Proučavali smo, molili se i razmišljali o principima u vašem dokumentu.

Evo našeg odgovora:

Molimo Vas dragi T. da sve što je ikada napisano ne smatrate samo materijalom za diskusiju.

 To je izraz naše zajedničke želje da uzvisimo Isusa Krista u doba kada mnoge ideje kruže, 

a ljudi su u mraku.

Prije svega želimo reći da cijenimo vas i vaš rad, jer ste brat koji iskreno traži istinu.

 Volimo da vam dozvolimo da pozitivno utičete na nas i pokrenete nas za život u svetosti.

 

Cijenimo vaše stavove o tome kako govorite o pobjedi nad grijehom i 

potpunoj predaji. Govorite jasno i glasno protiv ideja tolerancije koje se poput kuge

 šire u našim redovima.

U tom smislu, velika nam je pomoć od vas, jer ste jedan od rijetkih koji jasno kaže ove stvari.

 Vjerujemo da ste ispravno prepoznali da stanje vjernika i sveprisutno otpadništvo ima veze s učenjem 

o Isusu i njegovoj prirodi.

 

Mi, kao adventisti, dugo smo vjerovali da imamo tu istinu i sve što nam treba je malo truda. 

Previše ih se oslanja na adventističku doktrinarnu superiornost i prema tome ne napreduje u znanju.

 

Hvala ti draga T. na svemu što radiš za ljude.

 

Takođe ste u pravu po ovom pitanju da su mnogi od nas podlegli uticaju palog Babilona.

Isus je predstavljen kao čovjek koji nije mogao griješiti .

Grijeh se posmatra samo kao grešnost i stoga postoji opasnost da se djela sve manje vide kao grijeh.

.

U pravu ste da postoji bliska veza između onoga što osjećamo prema Isusu

vjerujemo i kako živimo.

 

 

Iz vašeg pisma i predavanja vidimo sljedeće tačke:

 

1.  Isus nije mogao imati nikakve grešne sklonosti ili grešnu prirodu . Stara priroda ne može poslušati Gospoda. U starom stanju nije moguća pobeda," " jer je telesni um neprijateljstvo protiv Boga, jer je

nije podložna zakonu Božijem, jer ne može ni ona.

ali oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu .” (Rim.8:7,8)

 

Da biste bili u skladu sa Gospodom, prvo morate biti novi. Biti u staroj prirodi sam po sebi je izgubljena bitka za svetost od samog početka. Iz tog razloga je Isus rekao:

 

Niko ne šije komad nove tkanine

staro odelo... Niti neko novo vino stavlja u stare boce (Mk.2:21,22)

 

Nadalje, Isus je jasno otkrio šta se događa s onim koji još uvijek pokušava živjeti sveto od svoje stare prirode : otkinuti mu umetak, novo od starog, i pukotina postaje još gora... vino kida mehove, a vino se prolije, a crijeva se pokvare.

Često smo sreli braću i sestre koji moraju mnogo psihički ili fizički patiti dok pokušavaju svim svojim srcem da ispune najviše Božje standarde. Često smo se nalazili u potrebi za objašnjenjima da ih nije razboljela zdrava hrana i adventistički način života, nego su stara crijeva pukla jer su neprestano pokušavali biti poslušni u staroj prirodi.

 

 

2. Da je stara priroda greh sama po sebi, dobro je dokumentovano . Biblija jednostavno kaže da je stara grešna priroda grijeh. Tvrditi bilo šta drugo nije ortodoksno.

 

Gle, rodio sam se u grešnoj prirodi, a majka me u grijesima začela. Psalam 51:5 Luter 1912.

 

Ono što se nasljeđuje s jedne generacije na drugu nije ništa drugo do grijeh. Grijeh ih je odvojio od Boga. (Upute za djecu 475).

 

Ne samo grijeh kao čin, već i sama grešnost, odnosno grešna priroda nas odvaja od Boga. Iz ovih razloga, Isus nije mogao imati grešnost. Sam po sebi opasan je paradoks sugerirati da bi Bog mogao imati bilo kakve veze s grijehom!

 

3. S druge strane: Niko nije uspio dokazati u Bibliji da stara priroda nije grijeh. Naravno da nismo krivi ako imamo stare prirode, ali ako živimo i živimo u svojoj staroj prirodi , to je kao kad je Kajin govorio Bogu kada mu je Bog rekao: Postanak 4: 7:  Nije li tako: Ako si pobožan , tako da možete slobodno pogledati gore. Ali ako niste pobožni, grijeh vreba na vratima i čezne za vama; ali ti vladaš njima.

 

Stara priroda je drvo, a zli plodovi su sa zlog drveta. Nije voće ono što drvo čini zlim, već obrnuto: zlo drvo čini plod zlim i tako postaje prepoznatljivo.

 

Iz tog razloga, fundamentalno je pogrešno poučavati da trebamo osvojiti samo voće, a da drvo ne odsiječemo iz korijena. Ovako je Bog pobijedio grijeh i mi možemo imati tu pobjedu.

 

4. Citirani su spisi Elen Vajt u kojima ona piše da je posle pada čovečanstvo „imalo manju moć otpora zlu“. Tumačeno je  da znači da je Elen Vajt mislila da naša stara priroda ima manji otpor prema zlu.

 

Nije na to mislila. Stara priroda nema malo , ali nimalo dobre moći u sebi! Nije malo dobro, ali ništa dobro!

Elen Vajt znači i to treba veoma jasno razumeti u kontekstu da celo čovečanstvo ima malo moći. Ljudi su napravljeni ne samo od starog, već i od novog. Ljudska bića također posjeduju duh, što je izraz za novu prirodu. Tijelo je staro, duh je nov (vidi Luterov uvod u Rimljanima).

 

Iz tog razloga tumačenje Rimljanima 8:7 je netačno i ne odgovara reformacijskim učenjima kada se pali čovjek svodi na tijelo. Čovječanstvo je više od tijela i   više od samo starog kroz Isusovo djelo. Isus je stvorio novo čovječanstvo (Ef.2:15).

 

 

5. Činjenica da gotovo sve slobodne crkve uče da novo čovječanstvo nastaje tek obraćenjem nije biblijska. Prilikom obraćenja novi čovjek počinje vladati i pobjeđivati ​​starog, ali Isusovo djelo počinje od Betlehema do Golgote.   Prečesto se u našim crkvama propovijeda da se pojedinac rađa u starom stanju i stari čovjek postoji do obraćenja, nakon čega je novi čovjek.

 

Ako je tako, kako bi apostol mogao napisati da treba da skinemo staro i obučemo novo? Nije li jasno da smo kao cijelo čovječanstvo i novi i stari u isto vrijeme, kako je to Luter definisao, "i pravednici i grešnici"?

 

Biblijski odlomak u Gal. 5:16,17 riječ "Duh" ne znači Duha Svetoga, već našu novu prirodu u nama.

 

Ali ja kažem: Hodite u duhu, i nećete ispuniti požudu tijela... Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela; ali oni su suprotstavljeni jedno drugom tako da ne radite ono što želite.

 

 

 

6. Isus i njegovo pomirenje na križu se ne tiču ​​samo prošlih grijeha vjernika nego svih grijeha. Ovdje se često proglašava da se u slučaju obraćenja opraštaju prethodni grijesi. U daljem toku života, odnosno u slučaju daljih ili budućih grijeha, Isus obavlja svoju službu u svetinji kako   bi oprostio daljnje grijehe. To bi značilo:   potrebna je još jedna žrtva u službi svetinje za oproštenje grijeha. To nije istina! To je posljedica tvrdnje da se u obraćenju u kojem čovjek prihvaća Isusa kao ličnog Spasitelja, opraštaju samo njegovi prošli grijesi.

 

Jevrejima 10:10 Po kojoj smo volji posvećeni žrtvom tijela Isusa Krista jednom zauvijek. - 11 I svaki svećenik stoji svakodnevno služeći i često prinoseći iste žrtve, koje nikada ne mogu ukloniti grijehe. 12 Ali on, nakon što je prinio žrtvu za grijehe, sjeo je zauvijek s desne strane Bogu, 13 čekajući od sada pa nadalje dok njegovi neprijatelji ne postanu podnožje njegovim nogama. 14 Jer jednom žrtvom učinio je zauvijek savršenima one koji se posvećuju. 15 O tome svjedoči i Sveti Duh: jer nakon što je rekao: 16 "Ovo je savez koji ću sklopiti s njima poslije onih dana, govori Gospod: Stavljajući svoje zakone u njihova srca, napisat ću njihova osjetila"; 17 i: "Njihove grijehe i njihovo bezakonje neću više pamtiti".  18 Ali tamo gdje postoji oproštenje istog, više nema žrtve za grijeh.

 

To je jasna izjava: Isus je umro za sve grijehe, ne samo za grijehe iz prošlosti. Ako obraćenje samo poništava naše prošle grijehe, onda se ne bi moglo napisati:

 

1Jovan 2:1 Djeco moja, ovo vam pišem da ne griješite; i ako je ko sagriješio, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Krista, pravednika. 2 I on je pomirenje za naše grijehe, ne samo za naše, nego i za cijeli svijet.

 

Nije naše obraćenje ono što oduzima prošle grijehe, nego to čini križ sa svim grijesima svih ljudi. U to treba vjerovati i ništa drugo za   proklamirati.

 

Kada vjernik griješi, njegovi grijesi ne idu direktno u svetinju na svećenika, već na krst, na žrtvu. Čak se i ovaj krst smatra ulazom u svetište. Ko prođe kroz drugi ulaz, odnosno ko vjeruje i proglasi lažnu predstavu žrtve, ne prolazi kroz dozvoljenu kapiju. Prema Jovanu 10, on je razbojnik i lopov.

 

U Svetinji nad svetinjama nije riječ o oproštenju grijeha nego o iskorenjivanju grijeha . Samo oni grijesi koji su se pokajali i napustili bit će izbrisani . Drugim riječima, ne postoji način da onaj ko ima pogrešnu ideju o planu spasenja ikada postigne iskorenjivanje grijeha.

 

Iz tog razloga, protestanti kritiziraju naše učenje da je Isus  umro na križu samo za prošle grijehe i liječi sadašnje grijehe u svetinji, što nije biblijsko.

 

7. Dalje se uči da neko može sagriješiti svog novog čovjeka . To nije biblijski. Prvo treba biti nov da bi vjerovao i činio dobro; Hvala Bogu da imamo ove nove kroz Isusovo djelo. Kao rezultat toga, čovjek može griješiti samo kada izgubi svoje novo stanje .

 

1 Joh3, 9 Svaki koji je rođen od Boga ne griješi, jer njegovo sjeme ostaje u njemu; i ne može sagrešiti jer je rođen od Boga. 10 Ovdje su evidentna djeca Božja i djeca đavola. Svaki koji ne čini pravdu nije od Boga, a ko ne voli brata svoga.

 

 

1. Jovanova 5:4 Jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet; Luther.1912

 

Vrlo jednostavno, ako griješiš onda nisi nov. Kako se onda može proglasiti da čovjek može trajno i voljno griješiti iz svog novog stanja, iz svoje nove kreacije?

 

Sada se neko možda pita o kakvim gresima je reč? Govorimo o grijesima vjernika:

 

 1Kor 5:11 Ali sada sam vam pisao da se ne družite ni sa kim koji se naziva bratom koji je bludnik, ili pohlepnik, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanac, ili razbojnik, čak ni sa takva osoba za jelo.

 

Pohlepa, poput žudnje za slavom, često je skrivena pod religioznim ogrtačem. Mnogi koji danas propovijedaju ne čekaju Boga i ne traže od Boga svaki korak, ne ispituju, već traže svoju slavu, a ne slavu Božju kroz samoodređeno obožavanje.

 

8. Katolicizam , od Kontrareformacijskog koncila u Trentu, uči da je naše prihvaćanje Boga kroz naše unutrašnje iskustvo Boga. Drugim riječima, vjernik mora posjedovati unutrašnji kvalitet prije nego što ga Bog prihvati.

 

„...tako i oni nikada ne bi bili opravdani osim ako se ponovo ne rode u Hristu, jer im se kroz ovu regeneraciju, zaslugom njegove muke, daruje milost kojom su opravdani.” https://katholischglauben .info/konzil-von -trient-about-justification/#I_Introduction (Poglavlje 3) ”

 

Reformacija nas uči da opravdanje nije kroz unutrašnje iskustvo vjernika, već izvan vjernika u Isusa .

Opravdanje je Isusovo djelo za nas prije nego što to shvatimo. Vjernik vjeruje u ono što se postiže u i kroz Isusa. Bog nas je već prihvatio u Isusu, a da mi nismo imali unutrašnje iskustvo s njim.

 

Vaša izjava brate T. ( strana 4 vašeg materijala ) je:

 

 „Ponovimo još jednom: ključ za život slobode je sjedinjenje ljudske sa božanskom prirodom. Ovo sjedinjenje se događa kada Krist dođe u naša srca preko svog božanskog predstavnika, Svetog Duha.”

 

 

To nije ono što protestantizam jeste. Protestanti vjeruju da se veza između čovjeka i Boga već dogodila u Isusu Kristu. Možemo samo vjerovati u to. Ko vjeruje dobija Duha Svetoga i tada počinje posvećenje.

 

To znači samo vjerom.

 

Katolicizam uči iskustvu u nama, a protestantizam uči šta se dešava u Hristu.

 

Za katolike opravdanje znači i posvećenje. Opravdanje uključuje posvećenje.

 

Za protestante, posvećenje je iskustvo u vjerniku. To se događa kroz vjeru u savršeno dovršeno opravdanje kroz Krista. Dakle vjerom i ničim drugim. Inače je to lažna pravednost, sopstvena pravednost, testo fariseja.

 

 

 

9. Tumačenje Rim. 5:12 je netačno.

 

Kao što je grijeh došao na svijet kroz jednog čovjeka i smrt kroz grijeh, tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili.

 

Poenta ovdje nije u tome da su svi ljudi u jednom trenutku zgriješili. Inače ne bi stajalo:

 

Ali smrt je zavladala od Adama do Mojsija, čak i nad onima koji nisu sagrešili kao Adamov prestup... (stih 14).

 

Apostol kaže da je u trenutku kada je Adam sagrešio, sagrešilo čitavo čovečanstvo. U to vrijeme on je bio oličenje čitavog čovječanstva.

 

Ljudima je potrebno spasenje kroz Hrista čak i ako nisu zgrešili pojedinačno.

 

Isus je postigao sljedeće:

 

Poštovanjem svih Božjih zapovesti, Hrist je doneo iskupljenje za čoveka. To nije učinjeno prelaskom od sebe do drugog, već upijanjem čovječanstva . Tako je Hristos dao čovečanstvu samopostojanje. RH 5. aprila 1906. Dio 15 (Google prevodilac iz originala: "Svojom poslušnošću svim Božjim zapovestima, Hrist je izvršio iskupljenje za čoveka. To nije učinjeno tako što je izašao iz sebe drugome, već uzimajući čovečanstvo u Hristos je dao čovečanstvu postojanje iz sebe.”)

 

 

Pogrešna je pretpostavka da je Isus za nas postao dio čovječanstva. Čovečanstvo NJEGA nije preuzelo , već suprotno: ON je uzeo čovečanstvo u Sebe . Stoga je vječno pitanje: kakvu je ljudsku prirodu Isus preuzeo? pa ne da shvatimo da je Isus postao dio nas nego da nas preuzima On , kao što kompaniju koja propadne preuzima zdrava i jaka kompanija.

 

 

Isus nosi čitavo čovječanstvo u sebi i iz tog razloga izraz "u Kristu" (npr. Ef.1) se više puta koristi u Novom zavjetu.

 

 

 

U kom pravcu treba da ide naše tumačenje knjige proroka Danila?

 Pre izvesnog vremena smo moja supruga i ja imali proučavanje drugog poglavlja Danila. Nakon što sam pokušao da joj prenesem sve ono što o tome znam, moja supruga je insitirala da pogledamo šta o tome piše Elen Vajt.

U prvom trenutku nisam bio za to, jer po mom saznanju, ona ne piše ništa detaljno o tumačenju samih vizija. No moja supruga je insitirala na tome i ja sam popustio. I opet smo jako profitirali od njene intuicije. Jer ono što sam u narednim minutima uvideo, potpuno je promenilo moju dosadašnji pogled na proročanstva.

U knjizi Komentari biblijskih tekstova stoje sledeće reči nadahnuća:

"U liku koji je Navuhodonosoru bio otkriven u njegovom snu prikazana je izopačenost velikih svetskih carstava u njihovoj sili i slavi, ali je time isto tako prikazana i verska i moralna izopačenost naroda koji su živeli u tim carstvima...

Živimo u vremenu kad je sveto Božje delo prikazano stopalama lika u kojima je gvožđe pomešano sa blatnjavom ilovačom..."

Ovde ćemo zastati da bi opisali prirodu iskustva koje smo doživeli razmišljajući o ovim rečima. Ovde se ne radi o tome da smo mi nešto intelektualno spoznali, da smo mi ti koji smo kroz ove reči nešto uvideli.

Ovde se radi o delu božanske milosti kroz prosvetljenje. Ne radi se o inteligenciji i intelektualnoj spoznaji, nego se radi o tome da su ove reči nadahnuća za nas postale dragoceni biser na koji se ulazi u Sveti grad.

Mi ne verujemo u visoku vrednost intelektualnog posmatranja nadahnutih pisama. Ona nemaju pred Bogom veliku vrednost. Mi verujemo u duhovno sagledavanje (1Kor2), tj. da Sveti Duh otkriva istine umu koji istražuje. 

Dakle Duh je ovde posvedočio našem duhu da postoji duhovno značenje vizije iz drugog poglavlja Danila. Postoji duhovna četiri carstva i peto koje je razdeljeno.

Na taj način su razrešene naše dileme u vezi ovog viđenja. Jer ukoliko su prikazana četiri carstva samo politička, kako onda objasniti to da kamen koji udara u sopala uništava ne samo stopala nego sav materijal, i zlato i srebro i bronzu i gvožđe i glinu?

Ili preadventni sud koji oduzima vlast ovim carstvima? Zar nije to taj sud koji je otpočeo 1844? Dakle imamo sva carstva u vreme preadventnog suda.

Da postoji duhovni Vavilon, to nije potrebno dokazivati jer je u Otkrivenju jasno povezano sa poslednjim vremenom. 

Međutim mi smo propustili da uočimo da postoji i duhovno Persijsko carstvo, nastavak političke vlasti Persije kroz  institucije islama; duhovno grčko carstvo kroz pravoslavnu organizaciju, duhovni Rim kroz instituciju katoličanstva i na kraju imamo duhovno podeljeno carstvo koje ima elemente Rima i elemente grnčarske gline. To znači elemente spasenja kroz ljudska dostignuća pomešana sa pravom verom. To je slično pretpotopnom stanju kada su Božji sinovi uzimali kćeri čovečije za žene.

Podeljeni protestantski svet ili ono što se naziva Zapadna civilizacija jeste ta sila koja će dovesti do najvećeg moralnog sunovrata. Koliko je kome carstvu svetla dato, toliko će i upasti u tamu i neverstvo kada odbaci od Boga date pozitivne temelje svoje civilizacije. 

Kako drugačije objasniti najnovija događanja na političkom i verskom planu osim ovim viđenjem da je ono što je nekada bilo Božje delo, postaje oruđe tame?

Gvožđe i ilovaĉa predstavljaju mešanje lukavstva i moći crkve i države. Takvo sjedinjenje lišava crkvu svake snage. Zaodevanje crkve državnim autoritetom i primena sile imaće rđave posledice. Ljudi su već skoro na granici Božjeg strpljenja. Svoje snage oni ulažu u vođenje politike i sjedinjuju se sa papstvom...

Grnčarska glina se meša sa gvožđem. Nauka Reformacije koju je oblikovala i vodila Božja ruka; nauka adventog pokreta koja je vodila putem do hriščanskog savršenstva (vidi tumačenje 5. pečata), se u ovom poslednje vreme meša sa principima otpalog hrišćanstva koje je vekovima satiralo svete kao gvožđe što sve melje i satire.

Otpadnici iz Božje crkve će postati perjanica svetske religije. Biće postavljena mešavina religija kao jedina oficijelna, koja će trati i potirati sve što joj stoji na putu. Ikona zveri će sadržati sva ova četiri duhovna carstva, ali će osnova biti stopala, osnov. Najžalosniji od svih otpada, prihvatanje ljudskih zakona koji se protive Bogu, biće upravo u instituciji Božjeg naroda poslednjeg vremena.

Kada otpad dostigne svoj vrhunac tada će carstvo preuzeti verni pojedinci. I to iz svih ovih vera i zajednica. To je kamen, to je propovedanje Hristove pravednosti koje će udariti u stopala i uništiti mešavinu ljudskih religija.