24. 01. 2013.

Ključno vreme adventnog pokreta (prvi deo)




Prikaz istorije adventista sedmog dana onako kako je Bog vidi, kroz jednu biblijsku sliku


Za vernika postoji samo jedan siguran put da sazna kako ga Bog vidi, a to je da mu se ponizno obrati u molitvi tražeći odgovor. U Božjoj je vlasti da nam na takvu molitvu odgovori pre ili kasnije. Takođe je na Njemu da odabere način na koji će to učiniti. Jedno je sigurno: bez obzira u koje vreme i na koji način Bog progovara, dokaz da je to istina se nalazi u samom odgovoru.

U jutro 8.decembra 2012.godine doživeo sam prosvetljenje Svetim Duhom, koje mi je dalo odgovor na neka pitanja koja su dugo godina za mene ostala neodgovorena. Ovih dana mi isti Duh nalaže da to javno objavim, jer se ne tiče samo mene, nego i svih onih koji imaju veru u poruku trojice anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja. Ovo saznanje se tiče takođe i produhovljenih predstavnika drugih verskih zajednica, kao i ostalih ljudi koji nisu vernici po spoljašnjem priznanju, nego po unutrašnjem čoveku.

Sveti Duh mi je pokazao duhovno značenje događaja koji su opisani u knjizi Sudija 19.-21. glavi. Već godinama sam imao ubeđenje da se u toj slikovitoj istoriji krije nešto veoma važno, što nisam mogao da prepoznam.

Levit, sveštenik koji je bio došljak kod Jefremove gore predstavlja duhovno sveštenstvo adventnog pokreta. Njegova inoča koju je uzeo iz Vitlejema Judinog, jeste opravdanje verom. Nesporazum koji je često loše preveden kao preljuba, je učinio da je inoča napustila sveštenika i vratila se ocu u Vitlejem. Ovo je slika za Mineapoliski sastanak 1888. godine gde je propuštena prilika da se primi vest o opravdanju verom.

Nakon četiri meseca sveštenik sa slugom i dva magarca dolazi u Vitlejem gde se miri sa inočom jer je lepo govorio sa njom. Ona ga uvodi u dom svog oca. Četiri meseca predstavljaju sto dvadeset godina nakon Mineapolisa, vreme kada se opravdanje verom ponovo počinje propovedati u punom svetlu. Sveštenik, sluga i magarci predstavljaju prorečeni pokret probuđenja i reforme unutar adventista sedmog dana. Pored toga što ovi ljudi imaju poziv sveštenstva i slugu, oni takođe poseduju pozitivne i negativne osobine magaraca. Oni se mole za opravdanje kroz veru, koje ih dovodi u blisku zajednicu sa Ocem.

Tri dana otac gosti sveštenika, želi da ga dobro ugosti, da bude veseo da dobro jedu i piju zajedno. Sveštenik ne uspeva ni četvrtog dana da napusti dom svog tasta, a tek petog, kada je dan poodmakao, polazi put svog doma sa svojom pratnjom. Prolaze pored Jerusalima, koji je jevusejski grad, još uvek ne pripada Izraelu. Sveštenik odbija predlog sluge da tu prenoće, želi da ide dalje do nekog od izraelskih gradova, pre nego što padne mrak.

Božji izabranici su morali da prođu iskustvo koje je ovde simbolično opisano. Trebalo je da uživaju plodove obnovljene zajednice sa Bogom, da se duhovno hrane i poje i jačaju, pripremajući se za zadatke koji ih očekuju, da budu veseli učeći se životu vere, sile i subotnog počinka što su plodovi opravdanja. U jednom trenutku osetili su da je vreme za akciju, ali ih je Bog zadržavao još jednu godinu. Kada najzad kreću u javnost i deluje kao da to čine preuranjeno, što je znak da su još uvek pod uticajem postizanja pravde sopstvenim delima. Takođe istovremeno deluje da kasne, jer žive u vreme kada se bliži kraj vremena milosti za adventni narod. Poruka opravdanja verom ovoga puta potpuno zaobilazi oficijelnu Crkvu adventista sedmog dana, telesni Jerusalim, koji je pun neznabožaca koji ne znaju za pravednost vere.

Sveštenik dolazi do Gavaje sinova Venijaminovih, tu ga zatiče mrak, ali kao u životu Hristovih roditelja, niko mu ne nudi mesto da prenoći. Jedan starac, takođe došljak među Venijaminovim sinovima, vraća se sa polja i poziva ga u svoj dom. Sveštenik prihvata i uverava ga da ima dovoljno hrane za sebe, ženu i magarce. Starac je vrlo gostoprimljiv i brine se za goste, bojeći se da ne prenoći napolju. Te noći nevaljali ljudi tog grada ponavljaju sodomsku istoriju. Žele da učine zlo svešteniku koji iz straha za vlastiti život izvodi svoju inoču napolje, nudeći je bezakonicima, da bi ga ostavili na miru. „A gospodar njen usta ujutru i kad otvori vrata i izađe da ide svojim putem, a to žena inoča njegova ležaše na vratima kućnim, i ruke joj na pragu“.

Ovaj prag je mesto najvećeg duhovnog pada u svetoj istoriji. Opravdanje verom je umrlo na našem pragu, na našim vratima, stepenicama naših crkava, molećivo pružajući ruke ka nama.

Nakon što su izabrani pojedinci odlučili da iznesu opravdanje verom onima koje su smatrali dostojnim imena Izrael, naišli su na veliki mrak i hladnoću ljudi. Među njima su se ipak našli retki pojedinci koji imaju strah Gospodnji koji je početak mudrosti, koji su verno obavljali posao na Gospodnjoj njivi. Ovi ljudi su se sami izložili opasnosti da bi pomogli onima koji su pozvani na delo probuđenja i reforme. Izabranici nisu uspeli da sačuvaju ono što im je povereno, jer su im lični interesi bili na prvom mestu. Hladno su izdali svoju veru, nameravajući da nastave svojim putem.

Nakon što je mrtvu inoču doneo kući, sveštenik je nožem isekao na dvanaest delova i poslao na dvanaest izrailjskih plemena.

Ovo je slika za delo koje predstoji da se obavi. Pošto je propuštena prilika da se svedoči živom verom, onako kako je trebalo, ostalo je samo da se svi ljudi koji vole Boga obaveste o tome šta je umrlo i na koji način. Potrebno je javno objaviti kakav zločin se odigrao, da bi se prikupile snage i očistilo zlo koje se uvuklo u Izrael, narod Božji. Stalno odbacivanje vere i propovedanje dela, je dovelo naš narod u stanje gore nego Sodoma. Oni koji su najbolji među nama još uvek nisu dovoljno dobri, čak ni na nivou prosečnog dobrog svetovnog čoveka.


I ko god vide govoraše: Nije se učinilo niti se videlo takvo šta otkad iziđoše sinovi Izrailjevi iz Misira do danas. Promislite o tom i većajte i govorite.