Prikaz
istorije adventista sedmog dana onako kako je Bog vidi, kroz jednu
biblijsku sliku
Za vernika postoji samo
jedan siguran put da sazna kako ga Bog vidi, a to je da mu se ponizno
obrati u molitvi tražeći odgovor. U Božjoj je vlasti da nam na
takvu molitvu odgovori pre ili kasnije. Takođe je na Njemu da
odabere način na koji će to učiniti. Jedno je sigurno: bez obzira
u koje vreme i na koji način Bog progovara, dokaz da je to istina se
nalazi u samom odgovoru.
U jutro 8.decembra
2012.godine doživeo sam prosvetljenje Svetim Duhom, koje mi je dalo
odgovor na neka pitanja koja su dugo godina za mene ostala
neodgovorena. Ovih dana mi isti Duh nalaže da to javno objavim, jer
se ne tiče samo mene, nego i svih onih koji imaju veru u poruku
trojice anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja. Ovo saznanje se tiče
takođe i produhovljenih predstavnika drugih verskih zajednica, kao
i ostalih ljudi koji nisu vernici po spoljašnjem priznanju, nego po
unutrašnjem čoveku.
Sveti Duh mi je pokazao
duhovno značenje događaja koji su opisani u knjizi Sudija 19.-21.
glavi. Već godinama sam imao ubeđenje da se u toj slikovitoj
istoriji krije nešto veoma važno, što nisam mogao da prepoznam.
Levit, sveštenik koji je
bio došljak kod Jefremove gore predstavlja duhovno sveštenstvo
adventnog pokreta. Njegova inoča koju je uzeo iz Vitlejema Judinog,
jeste opravdanje verom. Nesporazum koji je često loše preveden kao
preljuba, je učinio da je inoča napustila sveštenika i vratila se
ocu u Vitlejem. Ovo je slika za Mineapoliski sastanak 1888. godine
gde je propuštena prilika da se primi vest o opravdanju verom.
Nakon četiri meseca
sveštenik sa slugom i dva magarca dolazi u Vitlejem gde se miri sa
inočom jer je lepo govorio sa njom. Ona ga uvodi u dom svog oca.
Četiri meseca predstavljaju sto dvadeset godina nakon Mineapolisa,
vreme kada se opravdanje verom ponovo počinje propovedati u punom
svetlu. Sveštenik, sluga i magarci predstavljaju prorečeni pokret
probuđenja i reforme unutar adventista sedmog dana. Pored toga što
ovi ljudi imaju poziv sveštenstva i slugu, oni takođe poseduju
pozitivne i negativne osobine magaraca. Oni se mole za opravdanje
kroz veru, koje ih dovodi u blisku zajednicu sa Ocem.
Tri dana otac gosti
sveštenika, želi da ga dobro ugosti, da bude veseo da dobro jedu i
piju zajedno. Sveštenik ne uspeva ni četvrtog dana da napusti dom
svog tasta, a tek petog, kada je dan poodmakao, polazi put svog doma
sa svojom pratnjom. Prolaze pored Jerusalima, koji je jevusejski
grad, još uvek ne pripada Izraelu. Sveštenik odbija predlog sluge
da tu prenoće, želi da ide dalje do nekog od izraelskih gradova,
pre nego što padne mrak.
Božji izabranici su
morali da prođu iskustvo koje je ovde simbolično opisano. Trebalo
je da uživaju plodove obnovljene zajednice sa Bogom, da se duhovno
hrane i poje i jačaju, pripremajući se za zadatke koji ih očekuju,
da budu veseli učeći se životu vere, sile i subotnog počinka što
su plodovi opravdanja. U jednom trenutku osetili su da je vreme za
akciju, ali ih je Bog zadržavao još jednu godinu. Kada najzad kreću
u javnost i deluje kao da to čine preuranjeno, što je znak da su
još uvek pod uticajem postizanja pravde sopstvenim delima. Takođe
istovremeno deluje da kasne, jer žive u vreme kada se bliži kraj
vremena milosti za adventni narod. Poruka opravdanja verom ovoga puta
potpuno zaobilazi oficijelnu Crkvu adventista sedmog dana, telesni
Jerusalim, koji je pun neznabožaca koji ne znaju za pravednost vere.
Sveštenik dolazi do
Gavaje sinova Venijaminovih, tu ga zatiče mrak, ali kao u životu
Hristovih roditelja, niko mu ne nudi mesto da prenoći. Jedan starac,
takođe došljak među Venijaminovim sinovima, vraća se sa polja i
poziva ga u svoj dom. Sveštenik prihvata i uverava ga da ima
dovoljno hrane za sebe, ženu i magarce. Starac je vrlo gostoprimljiv
i brine se za goste, bojeći se da ne prenoći napolju. Te noći
nevaljali ljudi tog grada ponavljaju sodomsku istoriju. Žele da
učine zlo svešteniku koji iz straha za vlastiti život izvodi svoju
inoču napolje, nudeći je bezakonicima, da bi ga ostavili na miru.
„A gospodar njen usta ujutru i kad
otvori vrata i izađe da ide svojim putem, a to žena inoča njegova
ležaše na vratima kućnim, i ruke joj na pragu“.
Ovaj
prag je mesto najvećeg duhovnog pada u svetoj istoriji. Opravdanje
verom je umrlo na našem pragu, na našim vratima, stepenicama naših
crkava, molećivo pružajući ruke ka nama.
Nakon
što su izabrani pojedinci odlučili da iznesu opravdanje verom onima
koje su smatrali dostojnim imena Izrael, naišli su na veliki mrak i
hladnoću ljudi. Među njima su se ipak našli retki pojedinci koji
imaju strah Gospodnji koji je početak mudrosti, koji su verno
obavljali posao na Gospodnjoj njivi. Ovi ljudi su se sami izložili
opasnosti da bi pomogli onima koji su pozvani na delo probuđenja i
reforme. Izabranici nisu uspeli da sačuvaju ono što im je povereno,
jer su im lični interesi bili na prvom mestu. Hladno su izdali svoju
veru, nameravajući da nastave svojim putem.
Nakon
što je mrtvu inoču doneo kući, sveštenik je nožem isekao na
dvanaest delova i poslao na dvanaest izrailjskih plemena.
Ovo
je slika za delo koje predstoji da se obavi. Pošto je propuštena
prilika da se svedoči živom verom, onako kako je trebalo, ostalo je
samo da se svi ljudi koji vole Boga obaveste o tome šta je umrlo i
na koji način. Potrebno je javno objaviti kakav zločin se odigrao,
da bi se prikupile snage i očistilo zlo koje se uvuklo u Izrael,
narod Božji. Stalno odbacivanje vere i propovedanje dela, je dovelo
naš narod u stanje gore nego Sodoma. Oni
koji su najbolji među nama još uvek nisu dovoljno dobri, čak ni na
nivou prosečnog dobrog svetovnog čoveka.
Nema komentara:
Objavi komentar