V. 20. Ali želiš li spoznati itd.
Ovdje treba čvrsto držati na umu postavljeno pitanje. Naime, ovdje se ne radi o raspravi o uzroku opravdanja, već samo o tome što prepoznavanje vjere bez pratećih djela može postići i kako se to može vrednovati. Dakle, oni koji tvrde da ova riječ dokazuje opravdanje iz djela postupaju pogrešno: Jakov nema to na umu. Njegovi dokazi su samo usmjereni na to da nijedna vjera – eventualno samo mrtva – ne može postojati bez djela. Nitko i nigdje neće imati pravo razumijevanje i prosudbu o nekom odlomku ako si ne razjasni stvarnu namjeru pisca.
V. 21. Nije li Abraham opravdan djelima?
Površni tumači hvataju se za riječ "opravdan" ovdje i prave veliku galamu, tvrdeći da je ovdje pravednost stavljena u djela – a ipak zdravo tumačenje mora se tražiti iz cijelog konteksta. Već smo rekli da Jakov ovdje uopće ne govori o tome otkuda i na koji način ljudi stječu pravednost – i to je svima sasvim jasno – već samo o stalnoj vezi dobrih djela s vjerom. Dakle, kada priznaje da je Abraham opravdan vjerom, govori o dokazu pravednosti. Stoga, onaj tko suprotstavlja Jakova Pavlu, koristi dvostruko značenje riječi opravdanje za besmislenu raspravu. Jer kada Pavao uči opravdanje iz vjere, on time ne označava ništa drugo nego da dolazimo do toga da budemo smatrani pravednima pred Bogom. Jakov pak ima nešto sasvim drugo na umu: naime, da onaj tko se izjašnjava kao vjernik, svoju vjeru dokazuje djelima. Sigurno je da Jakov nije želio učiti gdje treba tražiti sigurnost spasenja, što je jedini Pavlov interes u doktrini opravdanja. Dakle, da ne bismo upali u proturječje koje obmanjuje te površne ljude, moramo zapamtiti dvostruko značenje riječi opravdanje: za Pavla to znači darovano priznanje pravednosti pred Božjim sudom; za Jakova to znači dokaz pravednosti iz njegovih učinaka, i to za ljudski sud, kako se može zaključiti iz prethodnih riječi: pokaži mi svoju vjeru itd. U tom smislu priznajemo da je čovjek bez sumnje opravdan djelima, kao što se kaže da je čovjek postao bogat kupovinom velikog i vrijednog posjeda, jer su njegovi bogatstva, prije skrivena u zatvorenoj škrinji, sada postala poznata. Kada Jakov kaže da je vjera surađivala s njegovim djelima i iz njih postala savršena, ponovno pokazuje da ovdje predmet pitanja nije uzrok našeg spasenja, već ovo: prate li djela nužno vjeru. Jer u tom smislu kaže se da je surađivala s djelima, jer nije bila beskorisna. Postala savršena djelima ne znači da je od njih primila svoju savršenost, već zato što od njih dobiva dokaz svoje istine. Jer beskorisna razlikovanja između razvijene i nerazvijene vjere, koja se sofistički izvode iz ovog mjesta, ne zahtijevaju dugu pobijanje. Abrahamova vjera bila je razvijena i dovršena prije žrtvovanja njegovog sina. To nije bilo potrebno kao posljednji potez, jer su nakon toga uslijedili mnogi događaji u kojima je Abraham pokazao rast svoje vjere. Dakle, ovo djelo nije bilo ni dovršenje njegove vjere niti prvi razvoj njegove vjere. Jakov samo želi reći da je Abrahamova zdrava, unutarnja pozicija postala potpuno jasna jer je proizveo taj izvanredan plod svoje poslušnosti.
V. 23. I Pismo se ispunilo itd.
Tko želi dokazati Jakovovim svjedočanstvom da su Abrahamova djela pripisana pravednosti, mora nužno priznati da je Pismo pogrešno protumačeno. Jer koliko god se trudili, nikada ne možete učiniti da posledica dođe pre uzroka. Navodi se Postanak 15, 6. Pripisivanje pravednosti koje se tamo spominje dogodilo se više od 30 godina pre dela zbog kojeg se smatra da je opravdan. Ako je 15 godina pre Isakovog rođenja vera Abrahama bila pripisana pravednosti, onda to pripisivanje sigurno nije moglo biti ostvareno tek žrtvovanjem Isaka. Tumači bi se zapleli u nerešiv čvor ako bi smatrali da je Abrahamova pravednost pred Bogom pripisana zbog žrtvovanja njegovog sina Isaka, koji još nije bio rođen kada je Sveti Duh već proglasio da je Abraham pravedan. Neizbežno ostaje da mislimo na nešto kasnije. Na koji način se ispunjenje prema Jakovu treba dogoditi? On želi pokazati kakva je bila vera koja je opravdala Abrahama, ne besposlena i prazna, već takva koja ga je činila poslušnim Bogu, kao što se i tumači u Jevrejima 11, 8. Zaključak izveden iz našeg stiha takođe nema drugačije značenje (V. 24): čovek nije opravdan pukom verom, tj. golim i praznim poznavanjem Boga. Opravdan je delima, tj. iz plodova se prepoznaje njegova pravednost i dokazuje kao valjana.
V. 25. Slično tome, bludnica Rahava itd.
Ko tako različite stvari povezuje, čini se da postupa glupo. Zašto Jakov nije izabrao neke iz velike gomile mnogo uglednijih otaca da ih pridruži Abrahamu? Zašto je svima njima dao prednost bludnici? S promišljenom namerom je spojio dve tako različite osobe kako bi dokaz bio što ubedljiviji da nijedan, bez obzira na položaj, narod ili status kojem pripada, nikada nije bio ubrojan među pravedne ili verne bez dobrih dela. Imenovao je praoca iznad svih drugih; sada, pod primerom bludnice, obuhvata sve one koji su bili daleko od Božije zajednice i sada su joj pripojeni. Dakle, ko god želi da bude smatran pravednim – makar i samo da bi našao mesto među poslednjima – mora se dobrim delima pokazati kao pravedan. Suptilni pravnici žele iz činjenice da Jakov po svom običaju naziva Rahavu opravdanom delima izvući zaključak da se pravednost stiče zaslugom dela. Mi tvrdimo, naprotiv, da se ovde uopšte ne raspravlja o putu kojim se pravednost stiče. Priznajemo doduše da se za pravednost zaista zahtevaju dobra dela; ali im oduzimamo moć da donesu pravednost, jer ne mogu opstati pred Božijim sudom.
