I Hristos i spasenje
Verujemo da je Hristos Bog i da nema drugog Boga osim Hrista. Ima onih koji pitaju: Dobro a šta je onda Otac i šta je Sveti Duh? Pismo kaže da je Hristos Otac (Isa.9,6); i kaže da je Hristos Sveti Duh u Jov.14 jer kada kaže:Doći ću ka vama, misli se na Svetog Duha. Jovan u Duhu piše da je Hristos onaj Jehova koga je Isaija video na tronu (Isa.6.- Jov.12,41). To znači da pre Isusa ništa nije bilo, ni posle, da je On početak, u prvoj reči Biblije (Jov.8,25). Zato kaže: U početku stvori Bog nebo i zemlju; a ne kaže na početku . To znači da je On takođe centar svemira. Pravi Duh je Hristos, i sve što je istina je hristocentrično i u Njemu i ima pozitivnu vezu sa Njim. Lažni duh može da se pozna samo kada se osvetli kroz Hrista, ali ne bilo kojeg nego ovog o kome ovde svedočimo, jer ima lažnih Isusa, tj. lažnih predstava o Njemu na kraju kojih stoji sotona, koji se tako predstavlja kao Isus.
Time ne odričemo da je ovo Jedno Troje istovremeno, kada je reč o božanstvu. Niko ne može da odrekne da je to Troje pa čak i od onih koji se odriču Hristovog božanstva ili Svetog Duha ne vide kao osobu . Međutim postoji veliki napad na jedinstvo, videćemo zašto je to tako. Mnogi čak koji veruju u jedinstvo, nisu načisto dokle ide to jedinstvo, i veruju da Hristos nije Otac. Jedini pogled koji može da objasni sva biblijska otkrivenja o ovom jeste da to jedinstvo ide do kraja, dakle kao što verujemo da je Hristos Otac. Slika za ovo je vizija o kamenu koji se bez ruke odvaljuje sa Neba i udara u lik iz Danila 2. Taj kamen ispunjava kasnije celu Zemlju i nije ništa drugo nego ono na Nebu od čega se odvalilo. Dakle, dok je bio na Zemlji Onaj koji se nazivao Sinom je nazivao Onoga na Nebu Ocem, kao što je to zahtevao plan spasenja; ali je to suštinski Jedno. Hristos nije bio od večnosti Sin nego je to postao utelovljenjem kao što kaže u Psalmu: On će mi biti Sin i ja ću mu biti Otac. Kada se kaže da Isus sedi sa desne strane prestola Oca, tu se radi samo o načinu izražavanja, a ne o razlici među Njima. Desna strana je strana sile i autoriteta.
Razdvajanje božanstva je vrlo štetno iz mnogo razloga. Jedan od njih je taj je da ako Trojicu vidimo razdvojeno, onda i sebe u pogrešnom smislu vidimo kao nešto četvrto. Sotona tako pokušava da nas predstavi kao nešto drugo. Po njemu, mi bi morali nešto da okušamo, nešto da učinimo da bi postali kao bogovi. Tako je od Eve sakrio činjenicu da smo mi već učinjeni po obličju Božjem, Njemu slični i deo Njega. Nakon što je čovek pao u greh, Bog je morao da ga podseti da je postao kao jedan od Njih. Tu se imalo u vidu jedinstvo božanstva i jedinstvo celog svemira. Međutim kako je čovek i dalje kao Bog kada je pao u greh? Neki uče da je sve u Bogu, pa čak i greh i dela zla. Ne. Čovek je postao kao Bog tako što je Bog postao čovek.
Tako je Hristos popravio stanje čovečanstva nakon pada u greh, time što je postao jedan od nas. Mi smo tako postali Božja rodbina (Dela 17) i čak u određenom smislu nam je bolje nego pre pada u greh. Tada je čovek bio sličan Bogu po stvaranju, a sada je po utelovljenju Hrista. Delo spasenja je tako neverovatno da ga ne možemo nikada u potpunosti razumeti. Ipak možemo da vidimo gde su nam dosada bile zablude. Hristos je čoveka spasio tako što ga je uzeo u Sebe, dajući mu novo postojanje u Sebi. Nije došao čoveku, kao što se to često uči. Nešto spolja doći čoveku može samo nešto što je drugo nego čovek. To je sotona. On dolazi.
Sa Hristom je drugačije. On je mi, i mi smo On, osim greha. Pismo kaže da nas ništa ne može razdvojiti od Njega. To se odnosi na to da je On zauvek postao naš brat po krvi. Kolikog uticaja to ima na ljudsku istoriju može najbolje da se vidi na primeru neznabožaca, dakle ljudi koji nemaju poznanje Jevanđelja, Njegovog zakona i Pisma. To su ljudi koje mi zovemo nevernicima.
Pismo svedoči da neznabošci imaju delo Zakona upisano u srcu (Rim.2,15). I to stoji kao jasna istina pored one u kojoj Bog delo upisivanja Zakona u srce obećava u Jeremiji 31. deci Izraela, dakle vernicima. Neznabošci nemaju tu prednost da poznaju Jevanđelje, i da im je ono zasvetlelo u životu i obasjalo put jasnim zracima. Ipak oni imaju blagoslove po liniji Hristovog utelovljenja, i na njima se pokazuje koliko je to jak uticaj. U Pismu ima konkretnih primera neznabožaca koji su po prirodi imali jaču veru od Izraela. Hristos je opisao celu jednu grupu ljudi koji će zadobiti konačno spasenje i koji su mu nesvesno služili, koji će ga čak pitati: „Kada smo te videli žedna i napojili...?“ Ipak moramo reći da će ljudi na ovaj način dostići večnost kroz život pun nevolja. O tome svedoči priča o bogatašu i Lazaru, gde Isus otkriva da je nesretnom, bolesnom i siromašnom čoveku nevolja upala u deo da bi mogao da se sačuva za večni život. Krivicu za to nose vernici koji ne dele blagoslove Jevanđelja, nego se sami goste hlebom Gospodnjim i zadržavaju za sebe. Oni će stoga biti proglašeni krivima i izgubiti spasenje jer su krivi za sve one nevolje koje su ljudi bez potrebe morali da podnesu.
Dakle, u ljudskoj prirodi postoji jak uticaj za Boga po samom prirodnom rođenju. Nama tajanstvenim kanalima Bog čuva ljudski rod. Pored svedočanstva koje daje za sebe kroz dela stvaranja koje govori čoveku spolja, postoje unutrašnji sudovi kroz koje svaki živi čovek tačno zna šta je istina, a šta laž. Hristos je zaista videlo koje obasjava svakog čoveka koji dođe na svet, i to je ono što delo obznanjivanja Jevanđelja čini poslom koji su Drugi obavili za nas, a u čiji posao ulazimo. Kada govorimo Jevanđelje ljudi ga jednostavno osećaju kao nešto poznato što oni već iznutra znaju. O koliko je samo bitno da kroz verne dobiju tu potvrdu spolja i podršku da prime to što znaju! Koliki milioni čekaju to i osećaju nedostatak! To delo je Hristos učinio tako lakim i jednostavnim sa strane Njegovog silnog dela sjedinjenja sa čovečanstvom. Ljudi koji prolaze pored tebe su Mu rodbina, i zato uživaju tolike blagoslove Božjeg strpljenja.
Ova istina nam pokazuje koliku silu imaju lažna učenja među vernicima. Nikakvo čudo što pitanje lažnog proroštva postaje jedna od najvažnijih tema u Pismu. Lažna nauka može da izopači čak i ono što je ljudski normalno i urođeno (Hristovim rođenjem) čovečanstvu. Kroz to oruđe neprijatelj deluje tako jako, da vernici u mnogo čemu umesto da koriste ogromne prednosti kroz znanje svetih stvari, dopadaju čak u goru poziciju nego nevernici. Oni postepeno postaju gori ljudi nego najpokvareniji nevernici! Pošto je Bog ovo unapred znao, On je dozvolio da rad Njegove crkve bude u velikoj meri ograničen, da zaraza ne bi progutala veći deo čovečanstva, jer Crkva pored istine istovremeno propoveda i vrlo opasnu laž. On je dozvolio da druge verske zajednice i takozvane crkve, takođe razgranaju svoje delo, jer tamo neprijatelj ne može u tolikoj meri da deluje, i manje obraća pažnju na njih jer gde je manje svetlo manja je tama. Gospod je učinio da ljudi ostanu ogranizovani u stada da bi tako preglednije i bolje mogao da ih sačuva za svoje zadnje delo. On je dozvolio da mnogi ostanu u zastarelim lažnim učenjima, u kojima je ipak davao delove svetlosti koje čak ni Njegova crkva nema razvijeno, da bi vernike učinio međusobno zavisne jedni od drugih, približio ih po tome šta im je jedno od drugih potrebno i oformio tako Njegov narod poslednjeg vremena-Ostatak.. Ta istina je izražena u nalogu Izraelu da ne dira svog brata Isava, jer mu je data Edomska zemlja u nasledstvo. U proročanstvu o poslednjim danima vidimo da se Edomci izbavljaju od delovanja severnog cara u većoj meri nego Danilov narod. Imamo razloga da očekujemo veliki gubitak duša upravo u redovima Crkve, ali isto tako i svetu obavezu da učinimo sve da do toga ne dođe.
I pored svega toga ipak je Jevanđelje presudno važna vest za svet i Crkvu. Po savesti ipak može da živi samo jedan mali broj ljudi. Velika većina nikada ne bi mogla da bude spašena bez Jevanđelja. Šta je sadržaj Jevanđelja? O ovome su toliki pisali, bez da izdaleka potpuno proniknu u tu Tajnu koja je otkrivena u Svetom Pismu. Neke od najjasnijih izjava nalazimo u Pavlovim poslanicama. On je objašnjenje Jevanđelja dobio direktno od Hrista, u velikoj meri putem viđenja gde je bivao uzet na treće Nebo. Utisak koji je stekao u vizijama ga je pratio celi život i omogućio mu je da pravilno prikaže velike istine. One su do sada delovanjem lažnih učenja u velikoj meri izgubljene. Potreba je da uz molitvu za Duha i životom stalnog predanja ponovo dođemo do toga što mu je otkriveno. U ovome imamo veliku pomoć kroz knjige ljudi koji su se od vremena Reformacije bavili visokim temama koje danas objedinjeno nazivamo opravdanje verom. Takođe je neobično da je u okviru adventnog pokreta već sto dvadeset godina poznata istina u dosada najsavršenijem nivou, a opet u današnje vreme ogromnoj većini potpuno nepoznata. U ovoj vesti se nalazi sila koja i danas može potpuno da promeni svet. Mi smo dosada ovako razumeli tu vest (pišemo u najkraćim crtama):
U pradavna večna vremena je izrađen plan spasenja i sklopljen večni zavet milosti između prvog i drugog Lica božanstva. Sveti Duh nam objašnjava ovaj plan kao ono što Bog radi za nas i ostvaruje ovaj plan u nama kao ono što Bog radi u nama. Ovaj plan je imao za cilj da čoveka nakon pada u greh ponovo dovede u vezu sa Bogom i dovede ga u stanje savršenstva u kojem je bio Adam pre pada u greh, pa čak i više od toga, da kroz to novo čovečanstvo ostvari zadatke koje je naš praotac nepotpuno obavio. Večna Reč je preuzela na sebe da postane čovek, da uzme čovečanstvo u Sebe, da živi na Zemlji u teško vreme i umre drugom smrću koja je plata za greh. Otac je preuzeo na Sebe da će sve one koji veruju, divnim čudom proviđenja tako voditi da se sačuvaju za večno spasenje, tj. da dostignu visinu karaktera koja je neophodna za život u savršenoj svetosti. Ovo je novi zavet, zavet milosti, jedini koji je sklopljen i koji nema posrednika jer je Bog jedan (Gal.3,20).
Kada Pismo kaže da Bog sa čovekom pravi zavet to se nikako ne sme razumeti kao da je čovek jedna od strana u tom zavetu. Zavet je nešto gde se dve strane obavezuju da nešto učine. To u našem slučaju nije moguće zbog potpune potonulosti u greh. Čovek nije u stanju ništa prihvatljivo da uradi. Bog je u sva vremena samo objavljivao svoj zavet koji je učinio Sam sa Sobom, ne imajući ničim većim da se zakune nego Sobom Samim. On je Jedini koji je mogao da obavi čudo spasenja i niko drugi. To delo nije moglo da se poveri nikome osim samom Stvoritelju iz mnogo uzvišenih razloga. Ni u jednom jedinom delu spasenja, osim jednom beskonačno malom ne učestvuje niko drugi osim Boga. U tom malom postoji jedan naš udeo i udeo anđela. Međutim naš udeo svakako nije u tome da ulazimo sa Bogom u zavetni odnos, kao što se to često propoveda. Kada pogledamo zavete sa Adamom, Avramom, Izrailjem, Crkvom, to nije ništa drugo nego obećanja koja ne zahtevaju delovanje nego samo veru. Nigde nije napisano ako učiniš to, onda ću ja učiniti to. Ne. Napisano je: Ja ću to učiniti, i kao da znači: Ja sam to već učinio!
Avram je dobio obećanje pre nego je poverovao. Jer u šta bi inače poverovao da nije čuo Božju Reč. On je poverovao i to mu se uračunalo u pravdu. Mi smo stvar u prošlosti često prikazivali tako da čovek posluša pa tek onda primi blagoslov. To je pogrešno svetlo. Po Jevanđelju celi je svet, svaki čovek prvo primio blagoslov. Tada je Bog taj blagoslov objavio određenim izabranim ljudima, koji su ga primili. Tako se kod njih od Božje Reči u njima stvorila vera. I ta vera im je bila uračunata u pravdu. Nakon uračunavanja pravde ti ljudi su činili dela pravde jer su postali pravdenici. Pravednici čine pravdena dela i prihvatljiva, ali ne oni nego Sveti Duh, Hristos u Njima koji se uselio kroz veru. Zato se oni ne uzdižu i ne smatraju pravednima, pa čak i ako bi imali razloga za to, oni su nezadovoljni svojim duhovnim stanjem.
Zato se Zakon propoveda pravednicima, nikako nenovorođenima i neobraćenima. Pravedni treba da se potrude i čine sve ono što im dođe pod ruku jer je Bog sa njima. Ukoliko vidite vernika gde ukazuje na grehe sveta onda je sigurno da sa njim nešto nije u redu. Rim.2 takvom pripisuje sva zla dela koja on sam osuđuje, koja ili sam čini ili ne osuđuje na vernicima sa kojima se druži. Isključivost sa kojom Pismo ovakvom sudi govori da se ovo odnosi na sve vernike koji vide i osuđuju grehe u svetu. Vernici treba da sude one koji su unutra (1Kor.5), ali oni koji nemaju vezu sa Bogom se to nikada neće usuditi, jer grade lažno jedinstvo.
Kada je Bog nakon pada progovorio Adamu, to obećanje je sadržalo Seme ženino i predstavlja isto što i Avramovo Seme, Isusa Hrista. U tim obećanjima nigde ne vidiš čoveka, tj. čoveka samog odvojenog od Hrista. To je zato jer je čovečanstvo već bilo uračunato u Hrista. Tako kada Bog govori On govori Hristu, i nama koji smo u Hristu. Hristu je rečeno da će sa mukom rađati, ali da će imati potomaka kao zvezda na nebu, sa znojem lica svojega jesti hleb, i kasnije u Isaiji 53. da će se nasititi.
Kada Bog kasnije Izrailju kaže da ukoliko poslušaju zapovesti i čine kako je u zakonu, tada će jesti blago zemaljsko; to se odnosi ne na zavetni odnos u koji su trebali da uđu, nego se odnosi na to da su trebali da to čine da u zavetnom odnosu ostanu. Jer zapazimo ovo, ukoliko moramo da uđemo, to znači da nismo unutra. Mi to jesmo kada nas je Hristos uzeo u Sebe. Zato je držanje zapovesti ne radi toga da bi smo postali pravedni nego da bi smo ostali pravedni. I upravo je to naš udeo. Pošto si u Hristu, drži zapovesti da bi ostao u Njemu. Naš udeo je da se držimo čistim da bi čuli Božji glas, koji u našem srcu postaje vera koja nam se uračunava u pravdu; i tako opravdani verom držali Božje zapovesti. O tome govori Rim. 4.
U Rim.10 govori da je Reč vere vrlo blizu u svakom trenutku nama. Zašto je to tako? Pa zato što smo kao čovečanstvo U HRISTU. Kad si u nečemu to ti je bliže nego što sanjaš. Zamisli da tražiš drvo kada si u šumi, ili pesak ako si u pustinji. Ili zamisli da si u Nojevoj arci i da tražiš brod. To su sve slike za čovečanstvo u Hristu.
Zato su to jedini pravi ljudi Božji, koje Biblija naziva pravednicima i prorocima koji žive stopostotno, svakog trenutka u Hristu. Kako je to moguće danas nama u ovo pokvareno vreme? Mi smo ubeđeni da je moguće, zato što je Bog tako rekao. On je obezbedio način za to.
Tako je čovek već u zavetnom odnosu sa Bogom u Hristu. Potpuno je pogrešno krštenje nazivati sklapanjem zaveta sa Bogom, ako se misli na Oca. Krštenje predstavlja obzanjivanje onog što je Bog već učinio, i što je prešlo na nas verom, što smo doživeli sa Njim. U Hristu smo sa Bogom u zavetu. Novi zavet je večni zavet, ili zavet milosti koji je Hristos samo ponovo otkrio svojim učenicima i Crkvi, a koji je postojao od večnosti. Krštenje je obećanje dobre savesti Bogu vaskrsenjem Isusa Hrista koji je s desne strane Bogu, otišavši na nebo, i slušaju Ga anđeli i vlasti i sile.To znači da je krštenje znak sjedinjavanja Hrista i nas, kroz koje nam je omogućeno potpuno čišćenje savesti jer je Hristos vaskrsao i mi sa Njim i otišao na Nebo i mi sa Njim. Kada je dao obećanje da ćemo činiti čak i veća dela nego On, objasnio je da je razlog tome što On ide na Nebo kod Oca. Na taj način smo i mi u Njemu na Nebu prebačeni kod Oca i omogućena nam je čak bolja pozicija nego Njegova dok je bio na Zemlji.
U Hristu u kome smo, prošli smo sve što je i On, i tamo smo gde je On bio i gde sada jeste. Dakle tamo gde se rodio u jaslicama, tu si i ti u Njemu. U svim koracima i životu, iskušenjima i raspravama ti vidiš u veri sebe u Njemu. Tamo gde mu se sudi, tebi se sudi u Njemu i zato nema drugog suda za tebe. Ti si razapet sa Njim na krst. To je tvoj krst na Golgoti, ti nemaš neki drugi krst kao što ljudi zabludno tvrde da svako ima svoj krst u životu. Ti si umro sa Njim na krstu, bio sa njim tri dana u grobu, ustao si u novi život zajedno sa Njim. I trenutno se nalaziš na Nebu u Njemu. Naš je život sakriven sa Njim na Nebu i kada se On javi tada će se javiti i tvoj život. Ovo što sada živiš na zemlji to je samo verom u Njega, to je samo potrebna prelazna faza pre proslavljanja tela.
Ako ti sada kažeš da si sagrešio i da si u grehu, i da ne valjaš, i ne važi za tebe to da si u Hristu, onda je ovo momenat da primiš i poveruješ, jer je to čista istina. Onoga trenutka kada poveruješ ta vera ti se prima u pravdu. Šta je to uračunata pravda? To su 33 godine Hristovog života na zemlji. To je naše opravdanje. Naše opravdanje nije ništa drugo i potrebno je odlučno odbaciti sve ostalo što se propoveda kao naše opravdanje. Naše opravdanje nije naša vera. Mnogi uče da ti Bog oprašta onog trenutka kada se pokaješ. Ne. Bog ti je već oprostio, a svojim poniženjem i traženjem Boga ti to oproštenje primaš. Čak i pre nego što si sagrešio Bog ti je taj greh već oprostio u Hristu. Slobodno nam je reći sledeće: Mi činimo već oprošetene grehe! Ti si za to saznao preko Jevanđelja i unutrašnjim glasom savesti i dolaziš ka Njemu. On ti tada poklanja pokajanje, to jest život pokajanja.To je ono što je Isus na početku svoje misije propovedao: Pokajte se! To znači otvorite se za Boga da vam pokloni život pokajanja. To su Hristovih 33 godine. To je potpuno nova biografija i prošlost koju primaš kao poklon. Nema niko ko može dostići uračunatu pravdu, i tu visinu savršenstva. Ona ti se poklanja.
To što si primio Hristov život, ne znači da si i spreman na Nebo. Ti trebaš biti očišćen od svakog greha, jer u Novi Jerusalim ne može ući ništa pogano. Iako si u Hristu, ti i dalje imaš grešnu prirodu i sklonosti. Biblija to naziva telo. Iako si opravdan i spasen ti trebaš u ovom trenutku da učiniš sve za svoje spasenje i da sarađuješ sa Bogom. Trebaš da učiniš sve što ti je na srcu jer je Bog sa tobom. Opravdanom treba propovedati Božje principe i zapovesti i zakon. Greh je istu propoved propovedati neopravdanom, koji nije u Hristu. On to ne razume i ne može da ispuni. (Jev.6,4-6) Ali novi čovek koji je doživeo novorođenje to može.
Dok je u Hristu potpuno on ne može da greši namerno. Nameran greh je znak da se odvojio od Hrista i da je ispao iz Njega. On odmah treba da čini napore da se vrati i ponovo ponizi pred Bogom, da bi ponovo počeo iz početka. Lažna učenja vraćaju čoveka nakon što je pao na istu visinu. Uči se da čovek može ponovo da nastavi tamo gde je pao. To nije istina. Čovek koji je namerno sagrešio počinje ponovo iz nova i mora da ponovo doživi novorođenje i obnovu zajednice sa Bogom. Nije istina da čovekov greh ne utiče na njegovu zajednicu sa Bogom. Hristos je u Svetinji gde posreduje za grehe koje čovek čini nenamerno i iz slabosti (4Moj.15). Međutim za namerne grehe ne posreduje. Za te grehe nema žrtve, nego samo čekanje suda (Jev. 10,26).
Pismo uči da postoji razlika među gresima. To je biblijska istina. Kao što u Ps.32 kaže da blago onima kojima se gresi ne uračunavaju, za razliku od onih kojima se uračunavaju. Znači niko nije bez greha ali nekima se brišu. Nekima ne.
Pismo uči da postoji odlučujuća razlika između ljudi koji su pravedni i onih koji nisu. U Pričama Solomunovim je ta razlika jasno napravljena. Tu nema sredine. Ljudi su ili bezbožni ili pobožni; pravedni ili nepravedni; ludi ili mudri itd. I opisani su po svojim delima i ponašanju tako da ne može biti nikakve zabune. Po Pismu je veliki greh pravednika nazivati nečistim ili opravdavati nepravednika. Taj greh se u Jakovu 5,6 izjednačava sa ubistvom. Zato je vrlo opasno suditi ljudima pre vremena. Bog meri potpuno različito od čoveka. Postoje mnogi primeri da ono što mi čak i ne vidimo kao greh, On stravično osuđuje, i ono što mi vidimo kao težak greh i sablazan, On ne želi da vidi i pokriva.
Bolji je onaj koji ima stotinu greha, ali se moli i ponižava pred Bogom, sam sebe osuđuje i ne opravdava; od onoga koji ima samo jedan jedini ali ga ne predaje i ne priznaje. Život opravdanja verom je jedini prihvatljiv Bogu, i tu prepoznajemo dve grupe ljudi koji tako žive. Jedni su oni iz Rim.7. Oni priznaju da je zakon dobar i ljube Boga ali nemaju silu da potpuno pobede. Oni se bore i osuđuju sami sebe, i zato ih Bog opravdava uvek iznova, i obnavlja njihovu zajednicu. Ako sedam puta padnu, Bog ih sedam puta podiže. Ovo je život velike muke i duševnog stradanja. U Rim.8 je opisan pravi duhovni život pobede i neprestanog rasta. Ovaj život imaju proroci i pomazanici Božji. Oni imaju krštenje Svetim Duhom i puno vođstvo Božje, potpuno i neprestano u Hristu. To ne znači da su oni bez greha,tj. grešnih sklonosti, i oni sami sebi nikad ne pripisuju pravednost. Oni u životu posvećenja uvek iznova otkrivaju gde su u prošlosti nesvesno grešili i to odmah predaju Bogu. Hristos za te grehe posreduje u Svetinji. Oni su u Svetinji u Hristu.
Ovo je jedino pravo biblijsko posvećenje, život oslobođen namernih, svesnih greha. Posvećenje se naziva i datom pravdom Isusa Hrista koja nas priprema za Nebo. Priprema za Nebo uključuje čišćenje od svakog greha. Ovo nije ništa drugo nego Hristovo delo u Svetinji, i Svetinji nad Svetinjama. Šta je čišćenje greha i Hristovo delo Prvosveštenika? To je delo uklanjanja greha potpuno iz našeg života i savesti. Grešnik kome je greh oprošten, mora da doživi da mu je greh potpuno uklonjen iz savesti i sećanja. Takav će doći u stanje da više ne greši, da ne čini nikakve grehe niti u mislima. A kamoli neće krv Hrista, koji Duhom Svetim sebe prinese bez krivice Bogu, očistiti savest našu od mrtvih dela, da služimo Bogu Živom i Istinitom?
Ovo je data pravda Isusa Hrista i posvećenje, i to je ono što se sudi na istražnom sudu. Jasno je da se ne sudi uračunata pravda. Ukoliko se pokaže da čovek ne sarađuje sa Svetim Duhom, uračunata pravda tj. njegovo opravdanje mu biva oduzeto. To je ono što Isus kaže da će onome koji nema biti oduzeto i ono što ima. Koji ima biće mu još dodato. Ovo je zakon koji važi u našem putu posvećenja. I to je sadržaj istražnog suda. Postoji puno pozvanih, koji prihvataju poziv na gozbu Carevu, i koji su formalno tu prisutni. Međutim, oni ne hode sa Bogom, nemaju posvećenje, datu pravdu, ili haljine pravde; tako da bivaju izbačeni u tamu najkrajnju gde je plač i škrgut zuba. Oni neće izaći dok ne daju i poslednjeg dinara. Kakav je ovo pakao iz koga se može izaći?
Pakao u ovom slučaju označava kaznu za vreme ovog života, a ne konačnu kaznu u ognjenom jezeru. Kada vernik na nebeskom sudu bude proglašen lakim, On gubi kontakt sa uračunatom pravdom, i zavisno od toga koliko je zgrešio, mora da provede u tamnici, životu bez Hristovog punog vodstva. On nema radosti, ljubavi i pobede nad grehom. On se predaje sotoni na osnovu Božje odluke, tamničaru na mučenje tela, da bi se duh spasao na dan Gospoda našeg Isusa Hrista. Neki će iskoristiti priliku da izađu iz pakla, ali ne svi. Neki će odbaciti i poslednju šansu i poziv, tako da će konačno izgubiti spasenje.
Šta to konkretno znači? Šta je opravdanje verom u praktičnom smislu? To je da ideš pred Boga u ovaj dan, koji je dan Isusa Hrista. To je onaj dan kada si dobio poziv od Boga, kada poziva i daje novu šansu, i da mu kažeš da više ne želiš i ne možeš sam. Ne želiš da mu stojiš na putu, i da želiš da prestaneš da se trudiš da ispadneš iz Njega. To važi za tebe koji živiš u otvorenom grehu, koji se vidi. Idi pred Njega, i ako ne možeš ni nakon toga da se odupreš grehu, ti greši i čini onako zato što ne možeš drugačije i ne trudi se da pobediš svojom silom. Ali se i dalje moli. Moli se i greši. I tada će doći jedan dan kada ćeš biti oslobođen, pre ili kasnije, kad otplatiš svaki dinar duga, što znači kada se dovoljno poniziš. Tada ćeš imati mir i silu i slobodu, Međutim nemoj da to zadržiš za sebe i da upravljaš tim novim životom. Nemoj da upravljaš TI. Nego Mu vrati tu slobodu, i ponovo izlazi pred Njega kao isti onaj grešnik koji vapi. Svu svoju silu koristi da držiš zapovesti i obavljaš dužnosti koje ti pokaže. I kada opet padneš brzo se vraćaj, čekajući na molitvi dok se ne promeniš. Ovo važi i za tebe koji ne vidiš svoje grehe i misliš da si pravednik. Nema nikog ko nema šta da pokaje i jedan jedini dan.
Nema komentara:
Objavi komentar