To da Božja stvar na
Zemlji nikada ne može da izgubi, bilo je jasno jednom zatvoreniku
nakon mnogih muka kojima je bio izložen u toku svog tamnovanja.
Došao je dan kada je trebalo da bude spaljen na lomači i neposredno
pre toga u svojoj ćeliji piše sledeće reči: „Danas ćete
spaliti jednu gusku, ali ćete nakon stotinu godina čuti pevanje
jednog labuda, njega nećete moći spaliti. Moraćete ga saslušati“.
Martin Luter je sebe
prepoznao kao ispunjenje ovog proročanstva: „Jan Hus je
prorekao za mene kada je iz svoje ćelije napisao `Sada ćete ispeći
gusku (jer Hus znači guska na češkom) ali ćete nakon sto godina
čuti kako peva labud. Njega ćete morati pretrpeti.` I tako će ići
i dalje, ako je Bogu ugodno.“
U istoj zemlji koja je
čula reči ove dvojice Božjih svedoka, gde limeni labudovi krase
vrhove mnogih crkvenih tornjeva, jedan drugi, jedan Australijanac, je
u krugu svojih saradnika izrekao sledeću tvrdnju:
„Treba da se čuju
ukupno tri poziva adventizmu, kao u Hristovoj priči o ženidbi
carevog sina. Jedan se upućuje preko afričkih misionara Vilenda
(Wieland) i Šorta (Short) i ljudi koji su sa njima. Drugi je ovaj
preko nas. Neće se poslušati ni jedan ni drugi. Na kraju vremena će
doći poslednji, treći poziv adventistima. On će završiti delo.“
U
Sudijama 20. glavi su opisana dva neuspešna pokušaja da se pobedi
Gavaja sinova Venijaminovih, kao i celo to pleme koje je stalo u
odbranu zločinaca i na taj način stupilo u redove prestupnika
Božjeg Zakona.
Oni
koji odbacuju ljubav istine u poruci o pravednosti samo kroz veru,
time odbacuju i Zakon koji se utvrđuje propovedanjem vere. Uvek je
tako, da su takvi spremni da brane i najveći zločin, jer upadaju u
stanje neverstva kojem je posledica veliko bezakonje ili odbrana
istog. Kao što pravednost kroz veru čini od najvećeg propalice,
jednog moralnog i čvrstog vernika; tako opravdanje delima od jednog
inače uglednog i stabilnog vernika čini najvećeg prestupnika
Zakona. Neki smatraju da su na sigurnoj strani ukoliko se drže
tradicija i većine. Međutim zakon zajedničke krivice čini
prestupnicima i one koji su pasivni. Kada se pojave ljudi koje je Bog
ovlastio da obave Njegovo delo, tada su krivi svi koji ih ne podrže
i ne pomognu im. Jer se behu teško zakleli za onog ko ne dođe u
Mispu ka Gospodu rekavši: Da se pogubi.
Dva
prva napada na Gavaju predstavljaju dva pokreta od Boga u adventizmu.
Prvi je pokret afričkih misionara koji je poznat kao Komitet za
izučavanje poruke opravdanja verom iz1888. Drugi pokret je pokrenuo
Bog iz Australije, koji je poznat pod imenom Brinsmejdov pokret.
Niko u
adventizmu neće primiti drugo svetlo, kojim će moći opstati u
vreme kraja, osim ovoga koje se temelji na delu Hrista, apostola,
Reformacije, poruke iz 1888. i tri pokreta u adventizmu koja je On
potvrdio. Svi oni koji su deo duhovnog Izrailja, čine greške i kao
što smo videli svi su na jedan ili drugi način zašli kao ovce.
Međutim, oni koji istraju na grešnom putu, odbacujući da provere
osnove svih ovih reformatorskih pokreta, neće ostati deo Božjeg
dela. Ne može dovoljno da se naglasi koliko je opasno ostati po
strani ili se čak boriti protiv ljudi koje je Bog podigao.
Pogledajmo
okolnosti u kojima je izvojevana konačna pobeda trećeg dana, trećeg
napada na utvrđeni grad bezakonja. Nakon drugog poraza, sinovi
Izrailjevi su se okupili oko doma Boga Silnoga u plaču i postu do
večeri. Prinesene su žrtve zahvalne i paljenice. Tu je bio i kovčeg
Zaveta kao i prvosveštenik. Narod ponovo izlazi sa pitanjem, da li
treba da napadnu ili odustanu. Bog odgovara da će im konačno treći
put dati pobedu.
Ovo je
slikovit, tipološki prikaz kraja. Vidimo da se bliži veče, kraj
vremena milosti. Mnogi verni danas, ostatak iz adventizma se okuplja
verom oko Nebeske Svetinje i Prvosveštenika u plaču, molitvi i
postu. Došlo je vreme uslišenja molitava.
Treći
put je bitka povedena na mudar način. Održana su
savetovanja i postiglo se jedinstvo. Ništa više nije prepušteno
slučajnosti. Dva, naizgled promašena pokušaja su poslužili kao
lekcija. Osiljeni sinovi Venijaminovi su taktičkim povlačenjem namamljeni da iz grada izađu na puteve. I delovalo je u jednom
momentu da i ovaj treći dan imaju isti uspeh. Zaključili su da je
sreća ponovo na njihovoj strani. Ponovo su oborili na zemlju neke od
napadača. Međutim uskoro su opkoljeni i gotovo potpuno uništeni.
Njihov grad je spaljen i oganj se dizao do neba.
Ovde
vidimo da formalistički adventizam nema nikakvu perspektivu. Bog će
mu suditi isto kao i prestolu zveri (Otk.17,16). Istim rečima je
opisan sud, oganj sa neba je kao oganj do neba. (Otk.20,9). To se
slaže i sa ostalim proročkim otkrivenjima o grešnicima u
Jerusalimu. Gospod će one koji su ga se odrekli biti mačem svojih
usta. Crkva Božja će prva osetiti Božje sudove van milosti.
Trenutno
deluje da su oni koji obavljaju delo Božje poraženi, deluje kao da
je i treći pokret od Boga prošao kao dosadašnja dva. Deluje kao da
su prva dva bila kratkog daha i da im je već davno odzvonio kraj.
Neki od ljudi koji su bili nosioci su pali, počeli da propovedaju
veće zablude nego i sami formalisti.
Nije
teško proučiti istoriju poruke o Hristovoj pravdi od 1888. pa
nadalje. Ono što je se pokazuje kao mnogo komplikovanije jeste izazov da pored toliko različitih i protivrečnih izveštaja, od raznih priča i
blaćenja karaktera onih koje je Bog izabrao prepoznati pravu istinu onako kako je Bog vidi.
Bez posebnog prosvetljenja nije jasno ko je na Božjoj strani i ko
nije.
Za
Boba Brinsmejda se uči u našim školama kao o najvećem otpadniku.
A radi se o nekome ko je, pre nego što je napustio veru i položio
oružje, nosio zajedno sa svojim saradnicima, najdragoceniju vest
istine.
Oni
koji učestvuju u trećem pozivu, ni sami u ovo vreme nemaju
jednostavan zadatak. Potrebno je potpuno odreći se sebe i planova za
svoj život, omiljenih ideja i tumačenja Pisma i Svete istorije. Oni
moraju proći bolna iskustva spoznaje sopstvenog promašaja i
slabosti. Nad slabostima možeš da plačeš tek kada si ih video u
porazu. Morala su postojati dva poraza.
Moraju
priznati da Božje delo ne počinje od njih, nego da ima kontinuitet
koji treba upoznati i respektovati. To je proces primanja i najmanjeg zraka svetla, bez obzira preko koga dolazi.
Oni su
i sami deca pogrešnog verskog sistema, koji sebe vidi kao
nepogrešivog, bogatog, završenog bez potrebe preispitivanja. Zato
su čak i sa njihove strane ignorisane istine Reformacije; oni ih
smatraju prevaziđenima, čak i ako ih ne poznaju. Na taj način su i
oni koji ih zastupaju, proglašeni od svoje dobre braće,
propovednicima jeftine milosti, legalistima, perfekcionistima,
fanaticima. Ali mi svedočimo da onaj ko ne dođe u Mispu pred
Gospoda, da mu nema života.
Nema
pomazanog cara u Izrailju i svako radi onako kako mu se čini da je
dobro. Međutim labud će ponovo propevati.
Nema komentara:
Objavi komentar