Prava nauka o spasenju uči o „Hristos u nama“. Ovo je prava proročka reč i svedočanstvo Hristovo. „A mi ne primismo duha ovog sveta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo šta nam je darovano od Boga; Koje i govorimo ne rečima što je naučila čovečija premudrost, nego šta uči Duh Sveti; i duhovne stvari duhovno radimo.A telesni čovek ne razume šta je od Duha Božijeg; jer mu se čini ludost i ne može da razume, jer treba duhovno da se razgleda. Duhovni pak sve razgleda, a njega samog niko ne razgleda. Jer ko pozna um Gospodnji da Ga pouči? A mi um Hristov imamo.” (1 Kor.2,12-16). Ovo je naše posvećenje. Čovek koji stoji u Hristu i hodi sa njim putem posvećenja, dokazuje to svojim delima, i rečima, i sama istina svedoči za njega. On govori iz iskustva sa Hristom, Hristos mu se javlja i objavljuje, on čuje Njegov glas. Posvećenje je delo date pravde, uz naš udeo neprestanog, svakotrenutačnog predanja, traženja Hrista, građenja spasenja sa strahom i drhtanjem. Naravno, taj strah i drhtanje se odnosi na to da ne izgubimo Hrista iz vida.
Posvećen čovek ne razdvaja sebe i Hrista. On o Hristu ne govori kao o nečemu što je spolja.
Na nebeskom sudu se sudi data a ne uračunata pravda kako to mnogi misle. Anđeo Laodikijske crkve je, videli smo, potpuno u pravu kada kaže: Bogat sam i obogatio sam se, jer je bez svog udela i zasluge dobio uračunatu pravdu. Međutim to što kaže dalje, da mu ništa više ne treba je ogromna zabluda.
Laodikeja je crkva suda, a sudi se ne uračunata već data pravda. Kao što je naš brat Knehtle u svojim propovedima dokazao, onome koji je u svemu do kraja sarađivao sa Svetim Duhom, predavao sve svoje grehe i tako održao zajedništvo sa Isusom, on će zadržati poklon uračunate pravde koja se odnosi na njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost.(propoved Hristova pravda, Emilio Knehtle).
Priča o gostu bez svadbenog ruha na svadbi, dokazuje da će se onima koji se nisu posvećivali, biti oduzeta uračunata pravda, i moraće da se muče u paklu. Ovde se nauka adventista sedmog dana razlikuje od nauke ogromne većine protestanata (tzv. učenje o jeftinoj milosti, gde se tvrdi da uračunata pravda zamenjuje naše posvećenje) i pokazuje svoje božansko poreklo.
Pošto se vernicima sudi sada u ovom vremenu, na istražnom sudu, onda su i kazne za vernike sada. U Mojsijevo vreme je otkriveno da je prestup povlačio stanje nečistoće za određeno vreme, zavisno od toga šta se učinilo ili šta se nije učinilo. Očigledno da je i Navuhodonosor tako suđen, kada je tačno u dan morao provesti sedam godina u paklu. Isus je isto tako govorio o kaznama za vernike koji su licemeri, mestu gde je krajnja tama i plač i škrgut zuba. Neka se Gospod smiluje svom narodu u ovo vreme suda!
To znači da ne postoji neko drugo vreme gde se vernicima treba propovedati Hristos.
Zato telesnom čoveku treba da se propoveda opravdanje, i da ga se vodi Hristovom krstu bez obzira kakvo ime on nosio i koliko se izdavao za vernika. Takvima se ne treba propovedati posvećenje, jer ga oni ne razumeju, i nije im od koristi, već ih vara govoreći im da su živi a mrtvi su.
Njima ne treba propovedati da trebaju misionirati, već da se trebaju probuditi.
Ne treba se nadati da će ih pokrenuti propovedanje proročanstava, niti bilo šta drugo osim teologije krsta. O ovom je mnogim divnim rečima od Gospoda govorio brat Luter, a to je da ukoliko se duhovni život ne pokrene kroz ono što je na Bogu u Hristu otkriveno i jasno, Njegova slabost krsta, tada ga svakako neće pokrenuti ni ono što je na Bogu skriveno i nedokučivo, Njegova sila u stvaranju.
Nema komentara:
Objavi komentar