Ovo upozorenje nije pisano za one koji ne čitaju Pismo. Delomično jeste napisano za one koje čitaju ali ne veruju u sve.
Ispunjenje ovoga se odigrava upravo tamo gde postoje ljudi koji veruju sve u Pismu, tj. Njegova Crkva.
Obzirom da je prošao određeni broj godina od događaja koje ovde želim opisati, verujem da je sazrelo da se upotrebi kao opomenu Njegovoj Crkvi.
Kratko nakon što sam doživeo svoje lično probuđenje u događajima koje sam objavio na ovom blogu, pojavio se u našem gradu jedan adventista koji je nudio jednu vrstu fizikalne terapije, slične masaži. Do mene su doprle vesti da mnogi naši vernici idu kod njega na tretmane. Premda su neki pojedinci izražavali sumnju u metode koje je primenjivao ovaj čovek, ja sam se stavio na stranu onih koji tome nisu pridavali neku posebnu pažnju.
Tako bi verovatno i ostalo, da on nije posetio jednu sestru koja je dolazila na molitvene časove u našem domu. Ova sestra je bila inače u veoma teškom duševnom stanju i tvrdila je da se kod nje u stanu dešavaju čudne i natprirodne stvari. Imala je jake strahove i osećaj da joj neko želi nauditi.
Jednoga dana me pozvala telefonom i rekla da je ovaj čovek koji radi masaže posetio u njenom stanu. Opisala mi je tretman kojem je bila podvrgnuta, šta joj je rekao i kako joj je posle toga bilo bolje. Meni je cela stvar postala veoma sumnjiva, jer je ovaj čovek davao dijagnozu putem dodira rukama, slično tome kako se to radi na tzv. bioenergetičkim seansama. Obzirom da se radilo o verniku crkve i da je naš stav po pitanju sličnih metoda lečenja poznat, cela ova stvar mi nije davala mira.
Pokušao sam da zamislim koliku strahovitu štetu može ovaj čovek da nanese mnogim vernicima nesvesnih u vezi prirode sila koji stoje iza ovog čoveka, ukoliko se moje slutnje obistine.
Molio sam se Bogu za mudrost i odlučio sam da ovog čoveka susretnem i razgovaram sa njim. Tih prethodnih dana sam dosta proučavao i razmišljao o sili Hristove krvi. Odlučio sam da ovog čoveka proverim, upravo na taj način, preko učenja o Hristovoj krvi, da bi se uverio koja sila stoji iza njegovog rada.
Kada sam ga pozvao preko telefona, on je odbio da se sastanemo, ali smo mogli da porazgovaramo par minuta. Razgovor je tekao ovako:
- Brate meni je rečeno da si bio u stanu te sestre i da si je lečio. Interesuje me način na koji lečiš.
- Tu su ženu svi ostavili i niko joj ne pomaže, ni propovednici ni crkva ni niko. Da ja nisam došao ova bi žena propala. Ona ima teške hronične probleme, ali ja sam to rešio. Još nekoliko tretmana i ona je potpuno zdrava.
- Kako si otkrio da je bolesna? Kako ti vršiš dijagnozu?
- Ja to osetim preko ruku. Prešao sam rukama preko stomaka i tu sam video da postoji problem. To je jednostavno. Meni je dat taj dar.
- Ja brate ne isključujem mogućnost da imamo ljude koji imaju dar isceljenja. Smem li da ti postavim još jedno pitanje da bi ja lično bio siguran sa koje strane dolazi taj dar? Da li ti veruješ u silu Hristove krvi i da li ti isceljuješ u Njegovo ime?
Nakon ovoga sam počeo da objašnjavam kako ja razumem to što u Pismu piše o ovoj temi. Ovaj čovek me prekinuo.
- Kakva krv, kakvo Pismo! Žena je bila maltene pred smrt i ja sam joj pomogao.
Time sam dobio potvrdu koju sam tražio. Pokušao sam da ga uverim da to nije u redu što čini, da to nije način na koji Bog leči, da nije u skladu sa time što verujemo, međutim on je povisio ton i nazvao me fanatikom. U razgovor se uključio i jedan član njegove familije, koga sam inače poznavao iz crkve. Ova osoba mi je nekoliko puta glasno rekla da sam lud. Tako se završio razgovor. Na listu papira na kojem sam pisao beleške za vreme razgovora bile su napisane tri tačke:
1.Proslavljanje samog sebe;
2.uzdizanje iznad autoriteta starešinstva i Crkve;
3.nepriznavanje autoriteta Pisma i sile Hristove krvi.
Narednih sati i dana sam pokušao da učinim sve što je bilo u mojoj moći da obavestim pastore i neke ljude za koje sam znao da idu na tretman. Moram da naglasim da me niko nije poslušao, bar koliko je meni poznato. Naš narod nije navikao da se oslanja na pisanu reč, nego na osećanja i ubeđenja.
Narednih meseci i godina sam bio svedok veoma teških problema kod nekih osoba koje su posećivale tretmane ovog čoveka.
Par godina nakon ovih događaja, sedeći u subotnoj školi u jednom drugom gradu, susreo sam jednu ženu iz crkve koja mi je rekla da mora da ide u posetu u bolnicu, toj osobi koja me nazvala ludakom. Ja nisam nikome ispričao taj detalj iz razgovora sa tom familijom. Pitao sam je šta se toj osobi desilo i saznao da je imala veoma težak saobraćajni udes i da je ostala nepokretna. Jako se molim za tu osobu.
Molimo se Bogu ljudi da budemo spremni danas da se suočimo sa izazovima na koje nas Božja reč upozorava. To svakako nisu stvari koje će se desiti sutra bez da se već dešavaju danas. Hoćemo li da priznamo da se nalazimo unutra a ne spolja realnosti koju opisuje Božja Reč?
Nema komentara:
Objavi komentar