Institutio christianae religionis
Poznavanje Boga i samospoznaja su međusobno povezani; ovde pokazujemo suštinu njihovog odnosa.
I,1,1
Sva naša mudrost, ukoliko zaista zaslužuje ime mudrosti i ukoliko je istinita i pouzdana, u osnovi obuhvata zapravo dve stvari: poznavanje Boga i naše samo-poznavanje. Ove dve stvari su raznovrsno povezane, i zbog toga nije tako jednostavno reći koja od njih stoji na prvom mestu i koja pokreće drugu.
Naime, prvo, nijedan čovek ne može posmatrati sebe, a da odmah ne usmeri svoja čula prema Bogu, gledajući u Njega u Kome "živimo, krećemo se i jesmo" (Dela apostolska 17,28). Jer sve darove koji nam pripadaju, očigledno nismo dobili sami od sebe. Čak i naše postojanje kao ljudi sastoji se u tome da našu suštinu imamo u jedinom Bogu (nihil aliud... quam in uno Deo subsistentia)! I drugo, ovi darovi dolaze kao kišne kapi s neba do nas, i usmeravaju nas kao što to čine potoci prema svom izvoru.
Još jasnije, međutim, u našem siromaštvu postaje očigledno nesagledivo bogatstvo svih dobara koje boravi u Bogu. Pogotovo nas primorava jadni otpad, u koji nas je ubacio pad prvog čoveka, da podignemo svoje oči: gladni i umirući trebamo moliti Boga za ono što nam nedostaje, ali istovremeno trebamo i s strahom i trepetom učiti da budemo ponizni. Naime, čovek nosi u sebi svet bede sa svih strana, i otkako smo izgubili božanski sjaj, sramota se u ogromnoj meri otkriva kroz sramnu golotinju.
Ali ako je tako, onda svaki čovek mora nužno biti pokrenut od svesti o svojem beznadežnom stanju bar do nekog saznanja o Bogu: Osećamo svoju izgubljenost, ispraznost, siromaštvo, slabost, zloću i pokvarenost - i tako dolazimo do spoznaje da se pravo svetlo mudrosti, stvarne snage i vrline, nesagledivo bogatstvo svakog dobra i čiste pravde može pronaći samo u Gospodu. Dakle, naše nas siromaštvo upravo navodi na razmatranje Božjih dobara, i dolazimo do toga da se ozbiljno okrećemo njemu tek kada smo počeli da gubimo sami sebe. Jer (prirodno), svaki čovek ima mnogo više radosti u tome da se osloni na sebe, i to mu dobro polazi za rukom - sve dok se još uvek ne poznaje, dakle, dok je zadovoljan svojim sposobnostima i ne zna ništa o svojoj ograničenosti ili to ne želi da zna. Onaj ko se, dakle, poznaje, ne samo da će biti podstaknut da traži Boga, već će, takoreći, biti vođen rukom da ga pronađe.
I,1,2
S druge strane, čovek nikako ne može zaista doći do toga da se stvarno upozna, ako prethodno nije pogledao Božje lice i zatim, iz tog pogleda, prešao na to da se posmatra. Naime, snažan ponos nam je urođen, i zbog toga se uvek osećamo potpuno bezgrešnima, mudrima i svetima, ako nam konkretni dokazi ne pokazuju našu nepravdu, prljavštinu, glupost i nečistotu. Do toga ipak ne dolazi, ako samo gledamo sebe, a ne i Gospoda istovremeno; jer on je jedini putokaz prema kojem se takva ocena (misli o sebi) može dogoditi. Mi smo, naime, svi prirodno skloni licemerju, i zato nas neki prazan privid pravde zadovoljava baš onoliko koliko bi nas zadovoljila i pravda sama. I pošto među nama i oko nas doslovno nema ništa što nije pogođen strašnom nečistoćom, već nas veseli, sve dok ne gledamo izvan granica ljudske nečistoće, ono što je samo malo manje zaprljano, jer ga već smatramo sasvim čistim. To je kao oko koje se kupa u mutnoj vodi i zato vidi samo nečistoću, dok ne prepozna da je i samo deo te mutne vode.
Međutim, kada gledamo Božje lice, otkrivaju se prava čistoća i svetost. U tom svetlu vidimo svoju vlastitu nepotpunost i postajemo ponizni. Naše darove i postojanje dugujemo Bogu, i u našem siromaštvu prepoznajemo nesagledivo bogatstvo koje boravi u Bogu. Naše jadno stanje nas tera da tražimo Boga, i tek kada dovedemo u pitanje sliku o sebi, ozbiljno težimo ka Njemu.
Međutim, čovek ne može doista prepoznati sebe, ako prethodno nije pogledao Božje lice. Urođeni ponos nas navodi da verujemo da smo besprekorni, mudri i sveti, osim ako ne vidimo jasne dokaze o našoj nepravdi i gluposti. Samo pogled na Gospoda može doneti pravu samospoznaju.
U svetu licemerja često se zadovoljavamo površnim prividom pravde. Ali kada pogledamo izvan granica ljudske nečistoće i prepoznamo Božju čistotu, naš pogled na sebe postaje iskren i ponizan. Stoga nas razmatranje naše bede vodi ozbiljnom traganju za Bogom, jer jedino u Njemu nalazimo pravo svetlo mudrosti, stvarnu snagu i vrlinu, nesagledivo bogatstvo svakog dobrog i čistu pravdu.
"To je poput oka koje je isključivo naviklo na pogled crne boje - i smatra već za snežnobelo ono što možda izgleda sivo ili sivo-belo. Uopšte, možemo uzeti primer sa fizičkim čulom (okom!) kako lako padamo pod uticaj lažnih slika pri proceni naše unutrašnje sposobnosti. Jer, kada gledamo Zemlju ili ono što nas okružuje tokom svetlog dana, čini se da posedujemo snažno i prodiruće vidno polje. Međutim, čim pokušamo direktno posmatrati Sunce otvorenim okom, ta sposobnost vida, koja je potpuno bila dovoljna za stvari na Zemlji, potpuno je preplavljena i zaslepljena. Moramo priznati da je ta sposobnost vida, koliko god bila oštra na Zemlji, prema Suncu gotovo slabovidnost! Baš tako je i sa posmatranjem našeg duhovnog stanja. Ako ne usmerimo pogled izvan Zemlje, zadovoljni smo sopstvenom pravednošću, mudrošću i vrlinom i veličamo sebe moćno - nedostaje samo da smatramo da smo polubogovi! Ali kada jednom počnemo usmeravati svoje misli ka Bogu, kada razmišljamo o tome kakav je on Bog, kada razmatramo strogost savršenstva njegove pravednosti, mudrosti i vrlina, kojima bismo trebali biti slični - ono što nam se pre toga činilo pod varljivim plaštom pravednosti postaje strašna nepravda; ono što nas je kao činilo čudesno mudro, sada se otkriva kao najgora ludost; ono što je nosilo masku vrline otkriva se kao bedna manjkavost! Toliko malo može opstati pred Božjom čistotom, od onoga što smo smatrali savršenstvom.
I,1,3
Zbog toga se, nakon mnogobrojnih izveštaja u Pismu, sveti preplaše i bivaju oboreni na zemlju od straha i užasa svaki put kada se susretnu s Božjom prisutnošću. Ljudi koji su ranije, bez njegove prisutnosti, stajali čvrsto i hrabro - sada, kada se objavi njegova veličanstvenost, vidimo ih toliko uplašene i užasnute da doslovno padaju u smrtonosni strah, pa čak i umiru od straha! Na to nas podseća da ljudi pravilno shvataju svoju nižu poziciju tek kada su je uporedili s Božjom veličinom. Primeri takvog potresa nalaze se u Knjizi sudija i kod proroka. Otišlo je toliko daleko da se u Božjem narodu koristila fraza: "Moramo umreti, jer smo videli Gospoda" (Sudije 13,22; Isaija 6,5; Jezekilj 1,28; i drugi). I ako knjiga o Jovu (na primer, poglavlja 38 i dalje) želi oboriti čoveka na zemlju svest o njegovoj ludosti, nemoći i nesavršenosti, uvek joj služe opisi Božje mudrosti, snage i čistote kao dokaz. To ima smisla: vidimo kako i Avram, nakon što je jednom blisko video slavu Gospoda, bolje shvata da je "prah i pepeo" (Postanje 18,27). Ilija nije u stanju podneti Njegovo prisustvo s otkrivenim licem (1. Kraljevima 19,13). U tom pogledu je strašan! Šta bi trebalo čoveku, koji je prašina i crv, učiniti kad ni kerubini ne smeju gledati Njegovo lice! (Isaija 6,2). Upravo to kaže Isaija: "Mesec će biti posramljen i sunce će sa sramom opstati kada se Gospod nad vojskama zakraljuje (Isa.24,23)".
"To znači: kada objavi svoju slavu u potpunosti prisutnu, čak i inače najsvetlije će potonuti u tamu.
Sasvim sigurno, poznavanje Boga i svest o sebi čvrsto su povezani. Ali ispravan redosled u učenju zahteva da prvo razmotrimo spoznaju Boga, a zatim dolazi samoosvešćivanje."
Jean Calvin
Nema komentara:
Objavi komentar