Prava nauka o spasenju uči o „Mi u Hristu“. Hristos nije došao čoveku da bi ga spasao, nego da ga je uzeo u Sebe . "Kroz svoju poslušnost svim božanskim zapovestima Hristos je ostvario spasenje čoveka. To se nije desilo tako što je on nekome došao, nego je čovečanstvo uzeo u sebe. Tako je Hristos dao čovečanstvu postojanje u sebi. Dovesti čovečanstvo u Hrista, pali ljudski rod ujediniti sa božanstvom: to je delo spasenja. Hristos je uzeo ljudsku prirodu da bi ljudi postali jedno sa Njim kao što je On jedno sa Ocem, tako da bi Bog ljubio ljude kao što ljubi svog jedinorodnoga Sina, i da bi ljudi uzeli deo u božanskoj prirodi i postali savršeni u Njemu." (RH 5. April 1906). Pošto je ovo najvažnija i najuzvišenija istina, Bog je opisao u mnogim slikama i primerima. Hristos je uzeo čovečanstvo u Sebe kao što je Nojeva barka primila u sebe celu raznolikost živog sveta, i čiste i nečiste.
Mi ćemo o spasenju imati vrlo uske pojmove ukoliko ne prihvatimo istinu o Hristovom preuzimanju čovečanstva. Problem se nalazi u tome da ćemo stvari posmatrati uvek sa pogrešne tačke gledišta. Primera radi, Hristovo uzimanje čoveka u Sebe nas izbavlja od preteranog pouzdanja u Crkvu. Nojeva barka se često posmatra kao slika Crkve. Ne, ona je slika za Hrista! Slika crkve su oni koji su bili u barci. Hristos je veći od Crkve, ona ne obuhvata Njega, nego On nju.
Neprijatelj je nemoćan da nas zarobi svojim zabludama ukoliko posmatramo čoveka onako kako jeste - uzet u Hrista.
Ljudi koji ovo ne vide, varaju se i u pogledu Hristove ljudske prirode. Oni postavljaju pitanje: Kakvu je ljudsku prirodu Hristos uzeo? Ugao posmatranja ovog pitanja navodi na to da se Isus uzima kao nešto drugo od čoveka, tj. da je čoveku došao spolja, i uzeo njegovu prirodu.
Mi verujemo da je Hristos učinio mnogo više od toga. On je "progutao" čovečanstvo kao što je velika riba učinila sa prorokom Jonom. On je na taj način stvorio jednu sasvim novu prirodu koja ne može da se poredi sa onom starom i da se meri sa njom. Pismo kaže da nas je Bog voleo još pre postanja sveta i da nas On još od pre vremena, posmatra kao jedno sa Hristom (slobodan prevod Ef.1,4).
Zato se spasenje ne može razumeti dok se ne razume utelovljenje. Pretpostavimo da imamo jedan hleb u rukama. Postavlja se pitanje: kako taj hleb može da postane svet? Kako posvetiti običan hleb? Odgovor je: odsekli bi parče tog hleba i posvetili Bogu, predali Bogu na žrtvu. Tako bi ostatak hleba Bog blagoslovio, postao bi osvećen. Zato je Hristos prvo postao sa čovečanstvom jedan hleb, jedno telo, da bi se nakon toga prineo Bogu na žrtvu i posvetio, da bi mi ostali bili blagosloveni i spašeni. (1.Kor. 10,17)
Tako se može objasniti visoki položaj čovečanstva i pored greha. Posmatrajmo ljude oko sebe. To je Hristova rodbina, koja i pored greha uživa veliko strpljenje i prednosti. (Dela 17)
Pretpostavimo da je neko od nas u srodstvu sa Rokfelerom. Takav sigurno ne bi morao da prođe svaku fazu borbe za golu egzistenciju, kao većina drugih. Takav bi nezavisno od svojih sposobnosti, imao vrlo dobre šanse da lagodno prođe kroz život. To je slaba slika za ono šta čovečanstvo dobija u Hristu.
Slika presađivanja ili slika kalemljenja lepo objašnjava kako je Hristos promenio čovečanstvo. Bez obzira na to kakvo je drvo bilo, ono poprima osobine grane koja je nakalemljena. Hristos se nakalemio na čovečanstvo i na taj način ga promenio bez našeg udela.
Kroz ovo primanje čovečanstva u Sebe, kroz presađivanje, mi smo sa Isusom uzeti u Njegovu smrt i vaskrsenje. Na krstu dakle, nije umro samo Isus nego i kompletno grešno čovečanstvo.: "Jer kad smo jednaki s Njim jednakom smrću, bićemo i vaskrsenjem; Znajući ovo da se stari naš čovek razape s Njime, da bi se telo grešno pokvarilo, da više ne bismo služili grehu. Jer koji umre oprosti se od greha. A ako umresmo s Hristom, verujemo da ćemo i živeti s Njim.." (Rim.6,5-8).
Iz tog razloga, svakim povezivanjem sa Hristom čovek ima istovremeno smrt starog i rađanje novog. Slika za to je reka Jordan. Zamislimo verom da je reka Jordan jedna voda zajedno sa Galilejskim jezerom iz koga ističe, koje je puno riba i života, i Mrtvim morem u koje utiče. Dakle u jednoj vodi i život i smrt istovremeno. (Jez.47,8.9)
"...ako jedan za sve umre, to dakle svi umreše.” Tamo na krstu su umrli svi ljudi. Konkretno, to znači da je grešno postojanje ljudi koji prolaze pored nas ulicama, umrlo sa Hristom na krstu, znali oni to ili ne znali, prihvatali ili ne. Zato je napisano „odrediše mu grob sa zločincima“ i „bi metnut među zločince“. Ako pogledamo događaj u Lk.22,35-38, vidimo da Isus kao zločince vidi svoje učenike, razotkrivajući ih kao one koji su u tom trenutku još uvek materijalisti, kao i to da su spremni da upotrebe oružje.
Ako su najbolji među nama zločinci koliko smo to više mi ostali! Međutim, isto je tako pisano „ali na smrti bi sa bogatim“. Dakle zločinac koji je izgubljen i obespravljen, obogaćuje se Hristovom smrću, postavši kroz Njegovu uračunatu pravdu naslednikom celog neba.
Dakle, smrt tvog starog čoveka je u Hristu, i nikako ne treba da je tražiš u sebi! Traži je samo u Hristu! Gledajući na svoje grehe i tužeći se na njih nećemo ispuniti uslov da ih budemo oslobođeni. U Rim.7,1-6 je ova istina predstavljena slikovito. Mi smo vezani za Božji moralni zakon, kao što je žena vezana za muža, dok god je živ, i ne sme uzeti drugoga da ne bi postala preljubočinica. I šta je rešenje Božje? Žena umire, i tako se oslobađa od osude, ako pođe za drugoga.
“ Zato, braćo moja, i vi umreste zakonu telom Hristovim, da budete drugog, Onog što usta iz mrtvih, da plod donesemo Bogu… A sad, umrevši izbavismo se od zakona koji nas držaše, da služimo Bogu u obnovljenju Duha a ne u starini slova.”
Dakle smrtna presuda (druga smrt) izrečena našim praroditeljima u Edemu, izvršena je saraspećem.
Mi ćemo o spasenju imati vrlo uske pojmove ukoliko ne prihvatimo istinu o Hristovom preuzimanju čovečanstva. Problem se nalazi u tome da ćemo stvari posmatrati uvek sa pogrešne tačke gledišta. Primera radi, Hristovo uzimanje čoveka u Sebe nas izbavlja od preteranog pouzdanja u Crkvu. Nojeva barka se često posmatra kao slika Crkve. Ne, ona je slika za Hrista! Slika crkve su oni koji su bili u barci. Hristos je veći od Crkve, ona ne obuhvata Njega, nego On nju.
Neprijatelj je nemoćan da nas zarobi svojim zabludama ukoliko posmatramo čoveka onako kako jeste - uzet u Hrista.
Ljudi koji ovo ne vide, varaju se i u pogledu Hristove ljudske prirode. Oni postavljaju pitanje: Kakvu je ljudsku prirodu Hristos uzeo? Ugao posmatranja ovog pitanja navodi na to da se Isus uzima kao nešto drugo od čoveka, tj. da je čoveku došao spolja, i uzeo njegovu prirodu.
Mi verujemo da je Hristos učinio mnogo više od toga. On je "progutao" čovečanstvo kao što je velika riba učinila sa prorokom Jonom. On je na taj način stvorio jednu sasvim novu prirodu koja ne može da se poredi sa onom starom i da se meri sa njom. Pismo kaže da nas je Bog voleo još pre postanja sveta i da nas On još od pre vremena, posmatra kao jedno sa Hristom (slobodan prevod Ef.1,4).
Zato se spasenje ne može razumeti dok se ne razume utelovljenje. Pretpostavimo da imamo jedan hleb u rukama. Postavlja se pitanje: kako taj hleb može da postane svet? Kako posvetiti običan hleb? Odgovor je: odsekli bi parče tog hleba i posvetili Bogu, predali Bogu na žrtvu. Tako bi ostatak hleba Bog blagoslovio, postao bi osvećen. Zato je Hristos prvo postao sa čovečanstvom jedan hleb, jedno telo, da bi se nakon toga prineo Bogu na žrtvu i posvetio, da bi mi ostali bili blagosloveni i spašeni. (1.Kor. 10,17)
Tako se može objasniti visoki položaj čovečanstva i pored greha. Posmatrajmo ljude oko sebe. To je Hristova rodbina, koja i pored greha uživa veliko strpljenje i prednosti. (Dela 17)
Pretpostavimo da je neko od nas u srodstvu sa Rokfelerom. Takav sigurno ne bi morao da prođe svaku fazu borbe za golu egzistenciju, kao većina drugih. Takav bi nezavisno od svojih sposobnosti, imao vrlo dobre šanse da lagodno prođe kroz život. To je slaba slika za ono šta čovečanstvo dobija u Hristu.
Slika presađivanja ili slika kalemljenja lepo objašnjava kako je Hristos promenio čovečanstvo. Bez obzira na to kakvo je drvo bilo, ono poprima osobine grane koja je nakalemljena. Hristos se nakalemio na čovečanstvo i na taj način ga promenio bez našeg udela.
Kroz ovo primanje čovečanstva u Sebe, kroz presađivanje, mi smo sa Isusom uzeti u Njegovu smrt i vaskrsenje. Na krstu dakle, nije umro samo Isus nego i kompletno grešno čovečanstvo.: "Jer kad smo jednaki s Njim jednakom smrću, bićemo i vaskrsenjem; Znajući ovo da se stari naš čovek razape s Njime, da bi se telo grešno pokvarilo, da više ne bismo služili grehu. Jer koji umre oprosti se od greha. A ako umresmo s Hristom, verujemo da ćemo i živeti s Njim.." (Rim.6,5-8).
Iz tog razloga, svakim povezivanjem sa Hristom čovek ima istovremeno smrt starog i rađanje novog. Slika za to je reka Jordan. Zamislimo verom da je reka Jordan jedna voda zajedno sa Galilejskim jezerom iz koga ističe, koje je puno riba i života, i Mrtvim morem u koje utiče. Dakle u jednoj vodi i život i smrt istovremeno. (Jez.47,8.9)
"...ako jedan za sve umre, to dakle svi umreše.” Tamo na krstu su umrli svi ljudi. Konkretno, to znači da je grešno postojanje ljudi koji prolaze pored nas ulicama, umrlo sa Hristom na krstu, znali oni to ili ne znali, prihvatali ili ne. Zato je napisano „odrediše mu grob sa zločincima“ i „bi metnut među zločince“. Ako pogledamo događaj u Lk.22,35-38, vidimo da Isus kao zločince vidi svoje učenike, razotkrivajući ih kao one koji su u tom trenutku još uvek materijalisti, kao i to da su spremni da upotrebe oružje.
Ako su najbolji među nama zločinci koliko smo to više mi ostali! Međutim, isto je tako pisano „ali na smrti bi sa bogatim“. Dakle zločinac koji je izgubljen i obespravljen, obogaćuje se Hristovom smrću, postavši kroz Njegovu uračunatu pravdu naslednikom celog neba.
Dakle, smrt tvog starog čoveka je u Hristu, i nikako ne treba da je tražiš u sebi! Traži je samo u Hristu! Gledajući na svoje grehe i tužeći se na njih nećemo ispuniti uslov da ih budemo oslobođeni. U Rim.7,1-6 je ova istina predstavljena slikovito. Mi smo vezani za Božji moralni zakon, kao što je žena vezana za muža, dok god je živ, i ne sme uzeti drugoga da ne bi postala preljubočinica. I šta je rešenje Božje? Žena umire, i tako se oslobađa od osude, ako pođe za drugoga.
“ Zato, braćo moja, i vi umreste zakonu telom Hristovim, da budete drugog, Onog što usta iz mrtvih, da plod donesemo Bogu… A sad, umrevši izbavismo se od zakona koji nas držaše, da služimo Bogu u obnovljenju Duha a ne u starini slova.”
Dakle smrtna presuda (druga smrt) izrečena našim praroditeljima u Edemu, izvršena je saraspećem.
Nema komentara:
Objavi komentar