Pravo biblijsko posvećenje je život oslobođen od greha. Ovo potvrđuju mnogobrojne izjave Svetog pisma i proročkog Duha kroz Elen Vajt. Hristova pravda deluje u nama tako da nema prostora za opravdavanje bilo kakvog greha ili zanemarivanje poznate dužnosti. Vernik povezan sa Hristom ima pobedu nad svojom grešnom prirodom i puno božansko vođstvo.
Pismo pravi jasnu razliku između onoga koji je na putu posvećenja i onoga koji živi u grehu, kroz opise rodova, ponašanja, govora. Vidimo, na primer one koji žive u tami i one u svetlu, one koji ponizno primaju ukor i one koji ga mrze i shvataju lično itd. Ove razlike su tako velike da ne može biti nikakve zablude. Iz tog razloga je zabranjeno, po Božjem zakonu i redu Jevanđelja, ljude van pravog posvećenja uzimati kao autoritete za duhovna pitanja bez obzira na to kakav položaj oni zauzimali u nekoj verskoj zajednici.
Jedna grupa lažnih teorija o posvećenju ovo ne priznaje. One ukazuju na to da ni jedan čovek nije bez greha, i na izjave Pisma koje se odnose na to da ne govorimo istinu ako kažemo za sebe da nemamo greha. Pošto niko nije bez greha, tvrdi se da se kao duhovan čovek može uzeti svako ko je to na osnovu svog poziva ili položaja, ili nekog drugog spoljašnjeg kriterijuma (znaka). Ovo dovodi do toga da se poverenje duhovnog vodstva poklanja čak i osobama koje čine namerni (permanentni) greh.
Druga grupa lažnih teorija o posvećenju ne priznaje razliku između namernog i nenamernog greha. Jedno od najopasnijih takvih učenja je perfekcionizam, koji čovekov duh može u toj meri ošteti da on postaje trajno nesposoban za službu u reči (EW 101).
Postoji razlika između pomirenja namernog i nenamernog greha. Kada smo govorili o posvećenju bez greha, mi smo govorili o namernom grehu, koji se čini permanentno i svesno. To je stanje u kome se čovek nalazi van zajednice sa Bogom. Za takve grehe nije postojala žrtva već samo kazna ( Jev. 10, 26-29). Tako zaključujemo da se ovaj greh ne može pomiriti Hristovom krvlju. Pomirenje Hristovom krvlju je pomirenje vernika ili nevernika koji greše nesvesno, nenamerno 4. Mojsijeva 15
Pismo pravi jasnu razliku između onoga koji je na putu posvećenja i onoga koji živi u grehu, kroz opise rodova, ponašanja, govora. Vidimo, na primer one koji žive u tami i one u svetlu, one koji ponizno primaju ukor i one koji ga mrze i shvataju lično itd. Ove razlike su tako velike da ne može biti nikakve zablude. Iz tog razloga je zabranjeno, po Božjem zakonu i redu Jevanđelja, ljude van pravog posvećenja uzimati kao autoritete za duhovna pitanja bez obzira na to kakav položaj oni zauzimali u nekoj verskoj zajednici.
Jedna grupa lažnih teorija o posvećenju ovo ne priznaje. One ukazuju na to da ni jedan čovek nije bez greha, i na izjave Pisma koje se odnose na to da ne govorimo istinu ako kažemo za sebe da nemamo greha. Pošto niko nije bez greha, tvrdi se da se kao duhovan čovek može uzeti svako ko je to na osnovu svog poziva ili položaja, ili nekog drugog spoljašnjeg kriterijuma (znaka). Ovo dovodi do toga da se poverenje duhovnog vodstva poklanja čak i osobama koje čine namerni (permanentni) greh.
Druga grupa lažnih teorija o posvećenju ne priznaje razliku između namernog i nenamernog greha. Jedno od najopasnijih takvih učenja je perfekcionizam, koji čovekov duh može u toj meri ošteti da on postaje trajno nesposoban za službu u reči (EW 101).
Postoji razlika između pomirenja namernog i nenamernog greha. Kada smo govorili o posvećenju bez greha, mi smo govorili o namernom grehu, koji se čini permanentno i svesno. To je stanje u kome se čovek nalazi van zajednice sa Bogom. Za takve grehe nije postojala žrtva već samo kazna ( Jev. 10, 26-29). Tako zaključujemo da se ovaj greh ne može pomiriti Hristovom krvlju. Pomirenje Hristovom krvlju je pomirenje vernika ili nevernika koji greše nesvesno, nenamerno 4. Mojsijeva 15
I za rođenog u zemlji sinova Izrailjevih i za došljaka, koji se bavi među vama, jedan zakon neka bude kad ko zgreši ne znajući.
Ali ko od sile zgreši između rođenih u zemlji ili između došljaka, on ruži Gospoda; neka se istrebi duša ona iz naroda svog (4 Moj. 15, 29.30).
Da li to znači da Hristos nije umro za sve grehe? Ne. Mnogo više od toga. Hristos je umro za sve ljude. On je ljude u Sebi razdvojio od greha. Pošto se čovek tako poistovetio sa grehom, nije moguće da napusti greh i da ostane živ. Prestanak greha bi značio prestanak života. Zato je pisano da je Hristos uzeo deo u telu i krvi da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi (Jev.2,15).
Iz ovoga sledi da je krv Hristova samo tamo delotvorna gde nema namernog greha. Kako da postupa čovek koji je u namernom, permanentnom grehu, dakle prestupu? Mi moramo naglasiti da tu može da upadne samo onaj koji je već primio poznanje istine. U takvom stanju može da se nađe samo vernik prave istine. Ti gresi su različite težine, ali sve karakteriše apsolutna nemogućnost duhovnog delovanja i saznavanja. Čovek u namernom grehu ne vidi svoje stanje i prema tome i ne traži Boga celim srcem. Za takvoga nema nijednog dobrog saveta jer on taj savet ne može ni da primeni na sebe.
Za ovog ne može niko od ljudi da učini ništa, ali Bog može kroz ljude, kroz kazne i okolnosti. Nameran greh mora da se kazni. Kazna je neumoljiva i ne može da se izbegne. Na taj način se izmiruje Božja pravda, s tim da naravno milost ublažava kaznu i toliko dugo i uporno deluje na grešnika dok ovaj ne bude potpuno izmiren novorođenjem ili dok ne završi svoj duhovni život, duhovnom smrću.
U Svetom Pismu postoje dokazi da Bog čak i tada, deluje na ljude koji su u potpunoj smrti, na taj način da im olakšava i izliva blagoslove na njih, bezuslovno.
Tako da greh mi ne posmatramo u odnosu na greh sam kao što to čini perfekcionizam, nego u odnosu na Hrista. To znači da zaista niko nije bez greha, ali izvan spasonosnog zajedništva sa Hristom oproštenje i posvećenje ne može da deluje, za grehe za koje je plaćena cena, a plaćena je za sve. Jer nije pisano da su blaženi oni koji greha nemaju, nego kojima je greh pokriven, tj. onima koji ga priznaju i ostavljaju (jer su u Hristu), njima se ne uračunava (Ps.32). Pomirenje Hristove krvi deluje samo u slučaju takvih greha.
S obzirom da nama nije dato u vlast da znamo koliko je čoveku vremena dato od priznanja do ostavljanja, mi ne možemo suditi o tome koji je greh nameran ili nenameran. Može biti da jedan čovek čini nešto što mu se računa kao greh, a drugi istovremeno isto čini i njemu se ne računa. Mi dakle ne gledamo ko je u grehu, nego ko je u Hristu. U Hristu smo posvećeni. Van Hrista nema duhovnog života, mira, radosti i pravednosti.
Nema komentara:
Objavi komentar