Autor Present Truth Magazine, Robert Brinsmead je napisao sledeću studiju, od koje navodimo neke delove:
"Luterov blistavi uvid u jedan aspekt opravdanja verom uglavnom je izgubljen ili zanemaren. On je opravdanje verom shvatao kao dinamičnu, neprekidnu radnju u božansko-čovečanskom odnosu. Ovaj važan pojam toliko je stran većini današnjih evanđeoskih krugova da treba da se zadržimo na njemu i razmotrimo njegove dalekosežne posledice.
Za početak, većina evanđeoskih vernika misli na opravdanje verom kao na konačan, jednokratan čin za čitav život. U svojoj kapitalnoj knjizi „Nauka o opravdanju“, Džejms Bjukenan kaže da je opravdanje „potpun, konačan i neopoziv čin božanske milosti … jednom zauvek“ (str. 138). On čak tvrdi da su to „učili i zastupali Reformatori“. To, međutim, nije sasvim tačno. Stav koji on iznosi ne predstavlja Lutera, Melanhtona niti čitavo luteransko krilo Reformacije.
Nemamo nameru da suprotstavljamo dva velika pravca reformacijskog mišljenja; treba ih posmatrati kao komplementarne, ne kao konkurentske.
Razlikovanje između opravdanja verom i dovršenog Hristovog dela
Da je dr Bjukenan rekao: „Božanski otkupiteljski čin u Hristu jeste konačan i neopoziv čin milosti … jednom zauvek“, bio bi na čvrstom tlu. Ali on čini ono što se često čini u evanđeoskim krugovima — izjednačava opravdanje verom s dovršenim Hristovim delom. Ona su, naravno, životno povezana, ali ih ne treba poistovećivati.
„Dovršeno delo“ (npr. Jev 10,10-14) odnosi se na Hristov događaj. U bezgrešnom životu i pomirnoj smrti na krstu Golgote, naš Gospod je izvršio pomirenje za bezakonje i doneo večnu pravednost (Dan 9,24). Suočio se s grehom, pobedio sve sile koje su nam se protivile, uništio smrt i obelodanio život i besmrtnost (Jev 9,26; Kol 2,15; 2 Tim 1,10). "
U prvom delu svoje studije Brinsmead ukazuje na problem koji imaju hrišćani do danas, gde se opravdanje ne vidi u svom dvostrukom značenju. Mi danas u takozvanim jevanđeoskim crkvama vidimo da se opravdanje gotovo isključivo posmatra kao doživljaj. Mnogo manje se govori o opravdanju kao božanskom delu u Hristu, "jednom za svagda".
Zato je i nama ova studija vrlo korisna, da još bolje razumemo kada se govori o opravdanju kao iskustvu vernika, opravdanju verom; a kada se govori o delu opravdanja, gde se misli na Hristov život i smrt.
Dalje se kaže:
"Apostol Pavle kaže: „… svi koji veruju bivaju opravdani…“ (Dap 13,39). Time jasno razlikuje dovršeno Hristovo delo od opravdanja verom. „Dovršeno delo“ dogodilo se pre nego što smo mi poverovali. Ono ostaje „dovršeno“ bez obzira da li ljudi veruju ili ne. Ali ne i lično opravdanje grešnika. Ono se događa tek kad oni „čuju reč jevanđelja i poveruju“ (Dap 15,7).
„… svi koji veruju bivaju opravdani…“ U ovoj kratkoj izjavi ima više nego što uoči površni čitalac. Pogledajmo pažljivo dve glavne reči — veruju i bivaju opravdani.
Veruju. Glagol pisteuo u Dap 13,39 stoji u prezentu. To je u skladu s opštim obrascem novozavetne upotrebe ovog glagola. Grčki prezent označava trajnu radnju, pa stoga Dap 13,39 znači: „svi koji veruju i nastavljaju da veruju bivaju opravdani“, ili: „svi koji veruju i istrajavaju u veri bivaju opravdani“. I niko drugi!"
Ovde autor jasno zaključuje i dovodi nas u razmišljanje da opravdanjem verom ne označavamo objektivno opravdanje, što smo u prošlosti često činili i zbunjivali ljude. To se posebno odnosi na one ljude kojima nije jasno Hristovo završeno delo.
Međutim ovde moramo da pomenemo i to da postoji mesto u Pismu koje naizgled iskače iz ovakvog redosleda: Rim.2,12-14, gde se pod opravdanjem navodi nešto što nije ni jedan ni drugi gore pomenuti aspekt opravdanja. Naime, ovde se govori o ljudima koji ne poznaju Jevanđelje, ali žive po savesti.
Dakle Brinsmead ne može da kaže da neće biti opravdan niko osim vernika!
Mi imamo jako puno problema sa stavom vernika koji spasenje ograničavaju samo na one koji veruju. I u tome se ide tako daleko da se kod ekstremnih pogleda, iz spasenja isključuju svi osim onih koji veruju na određeni način.
Dakle dobro je odvojiti Hristovo završeno delo i opravdanje verom, ali je loše Hristovo završeno delo primeniti samo na vernike! Hristovo delo se odnosi na sve ljude. Opravdanje verom je privilegija samo istinskih vernika koji imaju poznanje istine. Sa druge strane je pasti u neverstvo moguće samo kod onoga ko je prethodno imao spoznaju.
Tako da je pogrešno ljude koji nisu dobili pravu spoznaju zvati nevernicima, jer biti nevernik uključuje otpasti od opravdanja verom koja je samo za vernike!
Hristova žrtva na krstu bila je jednokratan čin. Ali naše prisvajanje tog čina verom nije jednokratno. Iskupiteljsko Hristovo delo koristi samo onima koji se kaju za svoje grehe, veruju i nastavljaju da veruju. Opravdanje je po veri. Gde nema stalnog pokajanja i stalne vere u Hristovu krv, nema ni opravdanja.
Bivaju opravdani. U Dap 13,39 i glagol „bivaju opravdani“ stoji u prezentu. To nije usamljen primer u Novom zavetu. I druge velike Pavlove izjave predstavljaju opravdanje kao trajnu radnju, npr.:
„… opravdani besplatno njegovom blagodaću kroz otkupljenje u Hristu Isusu…“ — Rim 3,24.
„… čovek se opravdava verom bez dela zakona.“ — Rim 3,28.
„A onome koji ne radi, nego veruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vera se njegova računa u pravednost.“ — Rim 4,5.
Istina je da se „opravdani“ javlja i u aoristu, što pokazuje da Bog ne opravdava vernika „na rate“. Ne postoje stepeni prihvatanja pred Bogom: biti opravdan znači biti potpuno opravdan. To implicira aorist. Ali time nije sve rečeno. Upotreba prezenta donosi drugu vitalnu dimenziju: opravdanje nije statično; ono je dinamično i trajno. Tekstovi poput Dap 13,39; Rim 3,24 i Rim 4,5 znače da dok god stalno verujemo i stalno tražimo oproštaj, Bog nas stalno opravdava.
Sa ljudske strane to znači da hrišćanin, svestan svog neprestanog pada, ali i onoga što je Hristos učinio, nastavlja da veruje u Onoga koji opravdava bezbožnika (Rim 4,5). Kako Luter kaže: „Nijedan svetac sebe ne smatra pravednim, nego uvek traži i očekuje da bude opravdan.“ (Predavanja o Poslanici Rimljanima, str. 113.)
Sa božanske strane to znači da Bog nastavlja da opravdava one koji se nastavljaju kajati i tražiti njegovu milost:
„Jer budući da su sveci uvek svesni svoga greha i mole Boga za milostivi dar njegove pravednosti, Bog ih upravo zbog toga uvek smatra pravednima.“ (Isto, str. 125.)
„Tako priznajemo da smo grešnici i svojim suzama, pokajanjem i tugom pokazujemo da smo grešnici i u vlastitim očima. Čim takav strah i nemir prestanu, nastupa osećaj sigurnosti; a gde vlada sigurnost, Božja odluka da nam ne uračuna greh ponovo stupa na snagu, jer je Bog odredio da neće uračunati greh nikome ko sa strahom i drhtanjem traži njegovu milost.“ (Isto, str. 135.)
Stalna priroda opravdanja bila je Luterov genijalni naglasak; i mi tvrdimo da je on istinski biblijski i pavlovski. Za Lutera, opravdanje nije bilo samo početni čin u soteriološkom procesu, niti usputna „pumpna stanica“ ili vrata kroz koja se ulazi samo jednom. On je učio da prihvatanje opravdanja u veri predstavlja naš celokupan posao za čitav hrišćanski život. Nikad ga ne prerastamo niti ga možemo suviše dobro naučiti. Zato opravdanje verom kod Lutera uvek ostaje u središtu. U „Raspravi o opravdanju“ iz 1536. Reformator je izložio svoje gledište o svakodnevnoj, dinamičnoj prirodi opravdanja:
„… oproštenje greha nije prolazni čin ili radnja, nego potiče iz krštenja koje traje doveka, sve dok ne ustanemo iz mrtvih.“ (Luterova dela, Američko izd.; Filadelfija: Muhlenberg; Sent Luis: Concordia, 1955- ), sv. 34, str. 163.)
„… Oproštenje greha nije prolazni čin, već trajnoga trajanja. Oproštenje počinje u krštenju i ostaje s nama do smrti, sve dok ne ustanemo iz mrtvih, i uvodi nas u večni život. Tako mi živimo neprestano pod oproštenjem greha. Hristos je zaista i trajno oslobodilac od naših greha, zove se naš Spasitelj i spasava nas tako što uklanja naše grehe. Ako nas, dakle, spasava uvek i stalno, onda smo mi neprestano grešnici.“ (str. 164.)
„Ni pod kojim uslovom greh nije prolazna faza, već se svakodnevno opravdavamo nezasluženim oproštenjem i Božjim milosrđem. Greh dakle ostaje trajno u ovom životu, dok ne dođe čas poslednjeg suda, i tada ćemo konačno biti savršeno pravedni.“ (str. 167.)
„Jer oproštenje greha je neprestano božansko delo, sve do smrti. Greh ne prestaje. Shodno tome, Hristos nas neprekidno spasava.“ (str. 190.)
„Svaki dan grešimo, svaki dan smo neprestano opravdavani, baš kao što je lekar prinuđen da svakodnevno leči bolest dok ne ozdravi.“ (str. 191.)
Nema komentara:
Objavi komentar