Tmurno vreme koje me pratilo tokom celog puta, prestalo je na granici Srbije. U Beogradu me dočekao prelep dan i moja braća u Gospodu, koju sam imao prvi put priliku lično da upoznam.Naredna dva meseca se moja duša odmorila od borbi sa neprijateljski raspoloženom sredinom. Ovoga puta sam oko sebe imao ljude koji su u osnovnim pitanjima vere imali ista ubeđenja kao ja. Njihov jednostavan porodični hrišćanski život, zajednička izučavanja i posete crkvi, spremnost da se podeli zadnji komad hleba (došao sam iz Nemačke bez ikakvih sredstava) delovali su kao melem na ranu. Bili su to veoma lepi trenuci i pored stalnih razmišljanja o mojoj ženi i detetu.
Njih sam nakon par sedmica mogao ponovo da ih vidim u Nišu. Tu sam imao prilike da ponovo razgovaram sa Slavicom. Iako je sada ponovo počela da ide u crkvu, pokazivala je znake još jačeg duhovnog slabljenja i svetovnosti. Pozivao sam je da pođe za mnom u život u kome ćemo ići tako kako nas Bog vodi. Oklevala je. U Beograd sam se vratio sam, dok je ona sa majkom i detetom otišla u Bugarsku na more.
Dok sam boravio u Nišu, u kući mojih roditelja dobio sam po prvi put u svom životu san od Boga. Ovo je taj san:
Nešto kao vetar silazi sa neba. Ovo je bilo , pozni dažd bez koga narod ne može da se pripremi i duhovno opstane za vreme nevolje i skori susret sa Gospodom. U tom trenutku sam video kako duhovne vođe našeg naroda staju između ove sile i onih kojima su postavljeni kao sluge. Video sam kako zloupotrebljavaju svoju poziciju i sprečavaju da se sila izlije na Njegovu crkvu. Oni stoje Bogu na putu U sledećem trenutku sam ih ugledao kako leže mrtvi na zemlji. Zavladao je tada veliki strah od Gospoda. Vernici su se uskomešali i dezorijentisano lutali tamo i ovamo, kao ovce bez pastira. Video sam da se približavam zgradi koja liči na dvorane koje iznajmljujemo za naše sabore. Ulazim unutra, dok me Duh Gospodnji potpuno obuzima. Glasom koji nije dolazio iz grla, koji nije bio moj, nego sila Gospodnja koja je zaustavila svaki nered, obratio sam se narodu rečima: „Pokajte se!“
Preostalo vreme u Beogradu, proveli smo u hrišćanskoj zajednici sa svima koji su podržavali delo reforme i probuđenja u našim crkvama. Posećivali smo naše crkve u Beogradu. Otpor koji smo ovde nailazili bio je čak daleko jači od onoga što sam doživeo u Štutgartu. Prisustvavao sam prizorima pravog nasilja, u kojima su neki od mladića koji su poznati po svom zalaganju za reformu, bili fizički izbacivani iz molitvenih domova. Koliko su mi mogućnosti to dozvoljavale, gledao sam da iskoristim sva poznanstva sa ljudima, i da delujem rečima na njihovu savest. Između ostalih, razgovarao sam sa tadašnjim sekretarom crkve Jovanom Mihaljčićem, a kasnije i sa predsednikom Radišom Antićem. Obojica su mi rekli da oni nemaju ništa lično protiv delovanja tih mladih ljudi u crkvu koji pozivaju na probuđenje. Oni to ispituju, i ne mogu sa sigurnošću da kažu da li je to od Boga ili nije. Ja sam sa svoje strane dao svedočanstvo o tome šta sam lično doživeo, kako sam došao u kontakt sa braćom iz Beograda, kako sam ja ispitivao, i način na koji sam ja lično osvedočen da je ta stvar od Boga. Istakao sam da je najbitnije ljude proceniti kroz ono što govore, što propovedaju. Zajedno sa njima sam se složio da u nauci nema nikakvih otklona od onoga što adventisti veruju. Tačka na kojoj smo se razišli je bila ta, da su oni smatrali da to nije dovoljno. Oni su verovali da je moguće da neko propoveda ispravno a da ipak delo ne bude od Boga.
Ovo je vrlo teška tačka razdvajanja. Gledao sam ljude koje sam duboko cenio, i preko kojih sam sam učio Jevanđelje. Ni danas ne prestaje bol u srcu za njih. Kako su dospeli u stanje da ne mogu da prepoznaju pečat Gospodnjeg duha kroz nečije reči, pojavu, ponašanje? Kako neko na položaju tolike odgovornosti može da okleva, i da ne ispituje rodove, ostavljajući to za neku neodređenu budućnost? Razgovor sa bratom Antićem je tekao mirno. Naveo sam mu imena pastora iz čijih sam usta čuo da ne veruju da smo kao narod pozvani da izgradimo hrišćansko savršenstvo. On je stao na stranu tih ljudi. On isto tako veruje. Pokušao sam da mu iznesem dokaze da je to pogrešno. Naveo sam mu citat iz knjige: Prava i pogrešna merila od Kliforda Goldštajna, u kome navodi reči Duha proroštva da onaj koji ne veruje da može steći savršenstvo, nema veru kojom može da dostigne nebo (parafraziram). On je odgovorio da poznaje Kliforda lično i zna šta on po tom pitanju veruje, zatvarajući tako prostor za razgovor na bazi dokaza. Citirao je Pismo rečima jevrejskog učitelja Gamaleila kada je rekao: "Ako delo nije od Boga, ono će propasti..." Na moje pitanje da li veruje da će Gamaleilo biti u broju spašenih sa takvim stavom, premda je imao toliko prilike da se osvedoči u zemlji u kojoj je Galilejac gazio prašnjave puteve, on je potpuno izgubio svoj mir. Povišenim tonom mi je rekao: "Kada si me sinoć pozvao da razgovaramo imao sam određeni nemir, ali sada znam da si ti poslan od sotone. Tvoje ponašanje, izraz očiju, sve to mi jasno govori da je to od đavola..."
Imali smo i lepih iskustava u tom vremenu. Izdvajam jedno koje mi je posebno ostalo u sećanju. Dok sam se tog jutra spremao u crkvu, dobio sam jak utisak da treba da ponesem i knjigu "Velika Borba". Proveli smo ceo dan u dvorištu crkve, razgovarajući sa ljudima. S večera smo se vraćali kući pešice bulevarom prema Karaburmi. Bio sam u društvu sa Milanom Mijajlovićem i Željkom Kneževićem. Dok smo prolazili kraj francuskog groblja, Željko nam je ispričao šta je skoro doživeo na tom mestu. Tih dana je propovedao u zgradi Studentskog doma na Karaburmi. Neko je to javio stanarima internata Bogoslovskog pravoslavnog fakulteta. Okupila se grupa agresivno raspoloženih mladića koji su počeli pravu hajku na Željka. Samim čudom je uspeo da umakne, preskačući visoki zid groblja, i primirivši se tu neko vreme. Milan je ispričao da je i on skoro imao susret sa jednim sveštenikom u autobusu gradskog prevoza. Dok je pričao o razgovoru koga su vodili, zaobišli smo jednu grupu mladih ljudi sa kojima je jedan sveštenik nešto govorio. Zaobišli smo tu grupu i nastavili put dalje. Milan je prepoznao upravo tog sveštenika o kome je bila reč. Kada smo već prilično poodmakli od te grupe, sveštenik nas je pozvao: "Halo momci, stanite, jeste li vi Amerikanci?" Aludirajući na našu svečanu, crkvenu odeću, obratio nam se na engleskom. Mi smo im prišli i tada je prepoznao Milana. Izraz lica mu se naglo promenio. Ućutao je. Ono što smo u narednih pola sata doživeli bilo je jedno od najupečatljivijih iznošenja evanđelja javno na ulici praćeno očiglenom silom sa Neba. Govorili smo dve grupe ljudi, dok su prilazili stalno novi studenti bogoslovije. U grupi kojoj sam ja govorio primetio sam nekoliko jako otvorenih i prijatnih mladih ljudi. Pored toga što su postavljali provokativna pitanja, bazirana na intelektualnom poznanju hrišćanske nauke i istorije, osetilo se da žedne za pravim Jevanđeljem.. Objašnjavali smo im šta znači život sa Isusom; to je Isusov život u nama. To je potpuna predaja Njemu, i Njegovo vođstvo u svakom trenutku. Vera je gledanje u Hrista, pouzdanje u sve što je rekao i uporno traženje Njegovog prisustva. Kada je došlo vreme da završimo razgovor, jedan od mladića koji je sve vreme ćuteći slušao, zamolio me da mu dam napismeno nešto od toga što sam govorio. U tom trenutku sam shvatio zašto sam trebao poneti "Veliku Borbu" tog jutra. Ovaj jednostavni mladić se srdačno zahvalio. Sa radošću u srcu, otpratio sam pogledom ceo njegov put do internata sa tom blagoslovenom knjigom pod miškom.
Njih sam nakon par sedmica mogao ponovo da ih vidim u Nišu. Tu sam imao prilike da ponovo razgovaram sa Slavicom. Iako je sada ponovo počela da ide u crkvu, pokazivala je znake još jačeg duhovnog slabljenja i svetovnosti. Pozivao sam je da pođe za mnom u život u kome ćemo ići tako kako nas Bog vodi. Oklevala je. U Beograd sam se vratio sam, dok je ona sa majkom i detetom otišla u Bugarsku na more.
Dok sam boravio u Nišu, u kući mojih roditelja dobio sam po prvi put u svom životu san od Boga. Ovo je taj san:
Nešto kao vetar silazi sa neba. Ovo je bilo , pozni dažd bez koga narod ne može da se pripremi i duhovno opstane za vreme nevolje i skori susret sa Gospodom. U tom trenutku sam video kako duhovne vođe našeg naroda staju između ove sile i onih kojima su postavljeni kao sluge. Video sam kako zloupotrebljavaju svoju poziciju i sprečavaju da se sila izlije na Njegovu crkvu. Oni stoje Bogu na putu U sledećem trenutku sam ih ugledao kako leže mrtvi na zemlji. Zavladao je tada veliki strah od Gospoda. Vernici su se uskomešali i dezorijentisano lutali tamo i ovamo, kao ovce bez pastira. Video sam da se približavam zgradi koja liči na dvorane koje iznajmljujemo za naše sabore. Ulazim unutra, dok me Duh Gospodnji potpuno obuzima. Glasom koji nije dolazio iz grla, koji nije bio moj, nego sila Gospodnja koja je zaustavila svaki nered, obratio sam se narodu rečima: „Pokajte se!“
Preostalo vreme u Beogradu, proveli smo u hrišćanskoj zajednici sa svima koji su podržavali delo reforme i probuđenja u našim crkvama. Posećivali smo naše crkve u Beogradu. Otpor koji smo ovde nailazili bio je čak daleko jači od onoga što sam doživeo u Štutgartu. Prisustvavao sam prizorima pravog nasilja, u kojima su neki od mladića koji su poznati po svom zalaganju za reformu, bili fizički izbacivani iz molitvenih domova. Koliko su mi mogućnosti to dozvoljavale, gledao sam da iskoristim sva poznanstva sa ljudima, i da delujem rečima na njihovu savest. Između ostalih, razgovarao sam sa tadašnjim sekretarom crkve Jovanom Mihaljčićem, a kasnije i sa predsednikom Radišom Antićem. Obojica su mi rekli da oni nemaju ništa lično protiv delovanja tih mladih ljudi u crkvu koji pozivaju na probuđenje. Oni to ispituju, i ne mogu sa sigurnošću da kažu da li je to od Boga ili nije. Ja sam sa svoje strane dao svedočanstvo o tome šta sam lično doživeo, kako sam došao u kontakt sa braćom iz Beograda, kako sam ja ispitivao, i način na koji sam ja lično osvedočen da je ta stvar od Boga. Istakao sam da je najbitnije ljude proceniti kroz ono što govore, što propovedaju. Zajedno sa njima sam se složio da u nauci nema nikakvih otklona od onoga što adventisti veruju. Tačka na kojoj smo se razišli je bila ta, da su oni smatrali da to nije dovoljno. Oni su verovali da je moguće da neko propoveda ispravno a da ipak delo ne bude od Boga.
Ovo je vrlo teška tačka razdvajanja. Gledao sam ljude koje sam duboko cenio, i preko kojih sam sam učio Jevanđelje. Ni danas ne prestaje bol u srcu za njih. Kako su dospeli u stanje da ne mogu da prepoznaju pečat Gospodnjeg duha kroz nečije reči, pojavu, ponašanje? Kako neko na položaju tolike odgovornosti može da okleva, i da ne ispituje rodove, ostavljajući to za neku neodređenu budućnost? Razgovor sa bratom Antićem je tekao mirno. Naveo sam mu imena pastora iz čijih sam usta čuo da ne veruju da smo kao narod pozvani da izgradimo hrišćansko savršenstvo. On je stao na stranu tih ljudi. On isto tako veruje. Pokušao sam da mu iznesem dokaze da je to pogrešno. Naveo sam mu citat iz knjige: Prava i pogrešna merila od Kliforda Goldštajna, u kome navodi reči Duha proroštva da onaj koji ne veruje da može steći savršenstvo, nema veru kojom može da dostigne nebo (parafraziram). On je odgovorio da poznaje Kliforda lično i zna šta on po tom pitanju veruje, zatvarajući tako prostor za razgovor na bazi dokaza. Citirao je Pismo rečima jevrejskog učitelja Gamaleila kada je rekao: "Ako delo nije od Boga, ono će propasti..." Na moje pitanje da li veruje da će Gamaleilo biti u broju spašenih sa takvim stavom, premda je imao toliko prilike da se osvedoči u zemlji u kojoj je Galilejac gazio prašnjave puteve, on je potpuno izgubio svoj mir. Povišenim tonom mi je rekao: "Kada si me sinoć pozvao da razgovaramo imao sam određeni nemir, ali sada znam da si ti poslan od sotone. Tvoje ponašanje, izraz očiju, sve to mi jasno govori da je to od đavola..."
Imali smo i lepih iskustava u tom vremenu. Izdvajam jedno koje mi je posebno ostalo u sećanju. Dok sam se tog jutra spremao u crkvu, dobio sam jak utisak da treba da ponesem i knjigu "Velika Borba". Proveli smo ceo dan u dvorištu crkve, razgovarajući sa ljudima. S večera smo se vraćali kući pešice bulevarom prema Karaburmi. Bio sam u društvu sa Milanom Mijajlovićem i Željkom Kneževićem. Dok smo prolazili kraj francuskog groblja, Željko nam je ispričao šta je skoro doživeo na tom mestu. Tih dana je propovedao u zgradi Studentskog doma na Karaburmi. Neko je to javio stanarima internata Bogoslovskog pravoslavnog fakulteta. Okupila se grupa agresivno raspoloženih mladića koji su počeli pravu hajku na Željka. Samim čudom je uspeo da umakne, preskačući visoki zid groblja, i primirivši se tu neko vreme. Milan je ispričao da je i on skoro imao susret sa jednim sveštenikom u autobusu gradskog prevoza. Dok je pričao o razgovoru koga su vodili, zaobišli smo jednu grupu mladih ljudi sa kojima je jedan sveštenik nešto govorio. Zaobišli smo tu grupu i nastavili put dalje. Milan je prepoznao upravo tog sveštenika o kome je bila reč. Kada smo već prilično poodmakli od te grupe, sveštenik nas je pozvao: "Halo momci, stanite, jeste li vi Amerikanci?" Aludirajući na našu svečanu, crkvenu odeću, obratio nam se na engleskom. Mi smo im prišli i tada je prepoznao Milana. Izraz lica mu se naglo promenio. Ućutao je. Ono što smo u narednih pola sata doživeli bilo je jedno od najupečatljivijih iznošenja evanđelja javno na ulici praćeno očiglenom silom sa Neba. Govorili smo dve grupe ljudi, dok su prilazili stalno novi studenti bogoslovije. U grupi kojoj sam ja govorio primetio sam nekoliko jako otvorenih i prijatnih mladih ljudi. Pored toga što su postavljali provokativna pitanja, bazirana na intelektualnom poznanju hrišćanske nauke i istorije, osetilo se da žedne za pravim Jevanđeljem.. Objašnjavali smo im šta znači život sa Isusom; to je Isusov život u nama. To je potpuna predaja Njemu, i Njegovo vođstvo u svakom trenutku. Vera je gledanje u Hrista, pouzdanje u sve što je rekao i uporno traženje Njegovog prisustva. Kada je došlo vreme da završimo razgovor, jedan od mladića koji je sve vreme ćuteći slušao, zamolio me da mu dam napismeno nešto od toga što sam govorio. U tom trenutku sam shvatio zašto sam trebao poneti "Veliku Borbu" tog jutra. Ovaj jednostavni mladić se srdačno zahvalio. Sa radošću u srcu, otpratio sam pogledom ceo njegov put do internata sa tom blagoslovenom knjigom pod miškom.
Željko sve to vreme nije mogao da se načudi kako je bilo moguće tako otvoreno propovedati ljudima od kojih su neki još samo pre par sedmica bili spremni da se fizički obračunaju sa njim, vođeni slepim fanatizmom. Zaključili smo da je ovoga puta razlika bila da nismo išli u svojoj sili.
Septembra 2002. imao sam sledeći san: Sedeo sam u crkvenoj dvorani, gde smo pratili izlaganje propovednika. Prepoznao sam o kome se radi. U jednom trenutku me obuzima sila Gospodnja u kojoj ustajem i izgovaram sledeće reči:“Braćo i sestre, ovaj čovek lažePogledom koji je odavao neprijateljstvo ali i nemoć, ovaj „najamnik“ me pogledao i sišao sa propovedaonice napuštajući dvoranu. Zatim se ponovo vratio, stao iza katedre i nastavio govor. Međutim, njegovo lice je naglo propalo, kao u prerano ostarelog čoveka, glas se gubio i postajao sve tiši. On je izgubio dobar deo svoje sile.Ponovo sam ustao i ponovio iste reči. Propovednik je ponovo napustio prostoriju, i nakon toga se vratio, ovoga puta još ostarelijeg lica i manje snage. Ovo se ponovilo još jedanput, da bi na kraju video da je propovednik postao potpuno proziranUjutro sam se probudio sa veoma teškim osećanjem da sam postupajući grubo, gotovo uništio ovog čoveka. Nakon usrdne molitve Bogu dobio sam osvedočenje da je ova poruka došla od Njega. Našao sam sledeći citat koji to potvrđuje:
„Onima koji se, kao i mladi poglavar, nalaze na visokim, poverljivim položajima i imaju veliko imanje, može izgledati kao suviše velika žrtva odricanje od svega da bi sledili Hrista. Ali to je pravilo koje važi za sve koji žele da postanu Njegovi učenici. Poslušnost se mora pokazati u svemu što se prihvati. Samoodricanje je suština Hristove nauke. Često se iznosi i poučava jezikom koji izgleda vrlo zapovednički, zato što ne postoji drugi način za čovekovo spasenje osim da se odlučno odbaci sve ono što će, ako se gaji, slomiti celo biće.“ (DA 523)
Nakon skoro pola godine, razumeo sam i tumačenje ovog sna. On predstavlja ono na šta nas Bog danas poziva, i što je sastavni deo naše službe. To je otvoreno svedočanstvo koje treba da oživi po našim crkvama. Mi stvari moramo nazvati pravim imenom propovedanjem istine kakva je u Hristu, sa jedne strane, i razobličavanjem zabluda i svake duhovne prevare koja odvodi od Hrista, sa druge strane. Ublažavanjem poruke koju Gospod stavlja u usta svojih glasnika, čini se neprocenjiva šteta. U ovom delu nema nikakvog mesta za lažni respekt. Istina mora da odjekne usred Božjeg naroda, i ako nema nikoga da je zastupa, kamenje će progovoriti. Neposvećene duhovne vođe zaklanjaju spasonosni pogled na Hrista, i samo upornim i posvećenim naporima u sili Božjoj, a opet sa krotošću i poniznošću, jasnom rečju istine, će biti učinjeni „providnima“ da bi narod koji želi mogao ugledati Raspetoga;
"Svakoj generaciji je Bog slao svoje sluge da ukore grijeh, kako u svijetu tako i u crkvi. Ali ljudi žele da im se govore ugodne pojedinosti, a čista, neuljepšana istina nije im prihvatljiva. Kad su otpočinjali svoje djelo, mnogi reformatori odlučili su biti vrlo oprezni u napadanju grijeha crkve i naroda. Nadali su se da će povesti ljude natrag k učenjima Biblije primjerom čistog kršćanskog života. Ali na njih je sišao Duh Božji, kao što je sišao na Iliju, i oni se nisu mogli uzdržati od propovijedanja jasnih biblijskih riječi – učenja koja nisu bili skloni iznijeti. Oni su bili potaknuti da gorljivo iznesu istinu i opasnost koja prijeti dušama. Riječi koje im je Gospod dao govorili su bez straha od poslijedica i ljudi su bili prisiljeni čuti upozorenje. Ovako će poruka trećeg anđela biti objavljena. Kada dođe vrijeme za glasnu viku, Gospod će raditi kroz ponizna oruđa vodeći umove onih koji su se posvetili njegovoj službi.“
U Beogradu smo imali još veliki broj iskustva u kojima smo videli da svetovni ljudi, pa čak i pripadnici drugih crkava, više slušaju ono što smo iznosili od samih naših vernika u crkvi. Dok nam je jedan stari beogradski profesor na Trgu republike uputio reči : "Blago crkvi koja može da sluša ovakve reči", duboko u srcu smo skrivali bol zbog toga što smo upravo tog jutra iz jedne od tih crkava bili silom isterani.
Kada sad razmišljam o tome, mogu da preuzmem odgovornost za to da je lično moj nastup, kao i nastup moje braće sa mnom, često bio prejak i verovatno težak za primiti. To je ono za šta se molim Bogu i svim braći i sestrama da mi oproste. Nisam ih dovoljno voleo. To je jedna strana.
Druga strana je to što je činjenica, a to je da smo govorili i delovali po onome što smo verovali iz celog srca i držali se toga. Do sada nije bilo nikoga ko je pronašao doktrinalnu grešku u tome. Koliko je meni poznato čak i na propovedničkim sastancima, povodom toga što se u Beogradu odvijalo 2001. i 2002. je rečeno da je u tome što učimo čista nauka advenista sedmog dana. Mi smo, sa druge strane, sve vreme mogli da ukažemo na ono što u nauci i praksi vođa naše crkve nije ispravno. Mi smo uvek verovali da je proročanstvo Elen Vajt odavno ispunjeno među nama. Ono glasi ovako:
Kada sad razmišljam o tome, mogu da preuzmem odgovornost za to da je lično moj nastup, kao i nastup moje braće sa mnom, često bio prejak i verovatno težak za primiti. To je ono za šta se molim Bogu i svim braći i sestrama da mi oproste. Nisam ih dovoljno voleo. To je jedna strana.
Druga strana je to što je činjenica, a to je da smo govorili i delovali po onome što smo verovali iz celog srca i držali se toga. Do sada nije bilo nikoga ko je pronašao doktrinalnu grešku u tome. Koliko je meni poznato čak i na propovedničkim sastancima, povodom toga što se u Beogradu odvijalo 2001. i 2002. je rečeno da je u tome što učimo čista nauka advenista sedmog dana. Mi smo, sa druge strane, sve vreme mogli da ukažemo na ono što u nauci i praksi vođa naše crkve nije ispravno. Mi smo uvek verovali da je proročanstvo Elen Vajt odavno ispunjeno među nama. Ono glasi ovako:
"Vama ne znači ništa svetlo koje je Isus, došavši sa neba, dao Jovanu i svom narodu. Učite da dolazeći događaji nisu od tolikog značaja da bi im se trebala pokloniti posebna pažnja. Istinu, koja je nebeskog porekla, smatrate suvišnom. Vi kradete Božjem narodu iskustva koja je imao u prošlosti i na to mesto stavljate lažnu nauku U jednoj noćnoj utvari mi je jasno pokazano, kako neko ovakve poglede posmatra kao velike istine koje se trebaju širiti u ovo vreme. Pokazana mi je jedna platfoma koja je nošena dobrom drvenom građom – to su bile istine Božje rečiTada začuh jedan glas: „Gde su stažari koji treba da stoje na zidovima Siona? Da li spavaju? Ovaj temelj je napravio Građevinar. Ona će podneti oluje i nevreme. Da li će se ovom čoveku dozvoliti da širi učenja koja ne priznaju protekla iskustva Božjeg naroda? Vreme je da se preduzmu odlučni koraci
Neprijatelj duša je odlučio da stvori utisak o potrebi podizanja jedne velike reforme u redovima adventista sedmog dana. Ova reforma bi se trebala sastojati od toga da se odustane od učenja koja su priznata kao stubovi naše vere. U vezi sa tim trebalo bi da se odvija i jedan proces reorganizacije. Šta će biti rezultat jedne takve reforme ukoliko se ona provede? Napustiće se principi istine koje je Bog u svojoj mudrosti dao svojoj crkvi. Naša religija će biti pomenjena. Fundamentalni pincipi, koji su u toku zadnjih pedeset godina nosili naše delo, biće proglašeni pogrešnim. Oformiće se jedna nova organizacija. Pisaće se knjige sasvim drugačije vrste. Proširiće se jedan sistem intelektualne filozofije. Subota će se, naravno, olako uzimati, kao i Bog koji je dao. Ukloniće se sve što bi moglo smetati na putu ovog novog pokreta... Vaš temelj je izgrađen na pesku. Oluja i nevreme će ovu zgradu odneti sa sobomKo poseduje autoritet, da pozove u život jedan ovakav pokret? Mi imamo svoje Biblije. Imamo naša iskustva, koja su potvrđena čudesnom silom Svetog duha. Imamo istinu koja ne dopušta nikakve ustupke. Ne trebamo li odbaciti sve ono što se nije u saglasnosti sa tom istinom? Oklevala sam da ovo, na šta me Sveti duh poticao, objavim i iznese,. Nisam htela biti dovedena u poziciju da zavodljivi uticaj ovog lažnog učenja osramotim. Međutim, po Božjem je planu da se protivimo ovakvim pojavama zabluda.“(Odabrana svedočanstva, nemačko izdanje, 1 Sveska, st. 215-216).
U oktobru sam se ponovo vratio za Nemačku.
2 komentara:
test
test
Objavi komentar