Prošlo je skoro petnaest godina od jednog razgovora koji nikada neću zaboraviti. Na proputovanju kroz jednu evropsku zemlju sreo sam osobu koja ima dar snova. Iako sam je tada video prvi put u životu tvrdila je da me već više dve godine zna iz snova. Sanjala me više puta, ne poznavajući me u to vreme i nije nikako mogla da objasni poruku koja se iza toga sakriva. Jedan dugi niz godina objašnjenje nisam mogao da nađem ni sam.
Nekoliko puta me sanala kako sakriven iza jednog drveta posmatram dva čoveka koji nose jednu mrtvu ženu iz jedne zgrade stepenicama na dole. U tom nošenju mrtvog tela su silazili jedan korak napred i dva nazad ili jedan korak nazad i dva napred.
U tom snu je posmatrala veliku borbu koja se odvijala u meni: da li da o tome čega sam postao svedok govorim drugima ili da zadržim za sebe.
Prošao je dugi niz godina bez da sam mogao sebi da objasnim kakva je poruka ovog sna. Ono u šta nisam sumnjao jeste da je poruka od Boga i to zbog načina na koji je data koji je sam u sebi nosio nebeski pečat.
Danas imam sigurnost da je mrtva žena u stvari sama istina. I to ne bilo koja istina, nego sama suština i centralna nebeska poruka: pravednost vere.
To je ona pravednost za koju je Solomun u nadahnuću napisao da uzdiže narode.
Pravda podiže narod, a greh je sramota narodima.
Dakle ne radi se tu o pravednosti koja se od nas samo traži, nego koja nam se daje na dar.
Kako je došlo do toga da se ova istina obori na zemlju i šta možemo u ovom trenutku da posvedočimo u vezi toga?
Iz onoga što sam do sada uspeo da saznam jeste da je početak ove nauke svakako bio kroz apostola Pavla. Principe nauke o pravednosti dobio je direktnim uputstvima sa Neba. Njegove poslanice su svedoci, tamo se može naći sve u vezi toga, kao i posledice i protivljenje koje je doživeo kao osoba koja je u najvećoj meri tada prenosila svetlost pravednosti vere.
Na osnovu spisa ranih crkvenih otaca dolazi se do zaključka da nakon Pavlove smrti nije bilo pravih nosioca ove poruke sve dok se nije pojavio Avgustin, kasniji biskup iz Hippa. Ovde moramo obratiti pažnju da ne možemo posmatrati sva Avgustinova učenja kao ispravna. Međutim kada se posmatra njegova nauka o milosti i o grehu, očito je da je upravo on bio oružje koje je Bog u to vreme upotrebljavao.
U njegovo vreme je ogroman uticaj na hrišćanske krugove imao monah Pelagije, izuzetnog intelektualnog potencijala. Pelagije je uticao na mnoge učitelje onog vremena da veruju da ne postoji veza između adamovog greha i naše grešnosti, a time da čovek svojim prirodnim, intelektualnim silma može dostići milost i pobedu. U tom smislu je otkupljenje u stvari samo proces poučavanja ljudi da svojom slobodom, svojim potencijalom i uz pomoć Zakona i Evanđelja može postići izbavljenje gde nam je Hristos isključivo samo primer, koji je pokazao kojim putem trebamo i mi sami ići.
Avgustin je ovom učenju stao nasuprot iznoseći dokaze da je spasenje dar milosti, bez našeg udela, koje se prihvata i živi samo verom. Greh je preko Adama ušao u celo čovečanstvo i mora biti otkupljen smrću i savladan Hristovom silom. On je više nego primer, Otkupitelj, a mi bez milosti ne možemo činiti ništa dobro.
Ovo su učenja koja su temelj kasnije protestanske reformacije, pokreta iz 16 veka, čija je sama srž bilo učenje o pravednosti kroz veru. U Reformaciji je Avgustinovo učenje o milosti pobedilo Avgustinovo učenje o Crkvi. Martin Luter je izabran da obavi ovo delo i da iznese nauku o pravednosti u takvoj jasnoći i sili, da se zaista ispunila reč o pravdi koja uzdiže narode. Uspeh zapadne civilizacije i sama suština napredka i pobede je ništa drugo nego posledica primanja ovih ispravnih božanskih principa vere.
Luter je otkrio da postoje dve vrste pravednosti koje je u svojim spisima jasno označio i razdvojio. Prvu pravednost je označio kao aktivnu pravednost, dobra dela ili pravednost zakona.
Druga pravednost je bila ta čije je razumevanje otvorilo vrata protestantskoj reformaciji. Tu pravednost je nazvao pasivna pravednost, pravednost Jevanđelja, pravednost kroz veru ili uračunata pravda.
Ovo prepoznavanje posvećenja i opravdanja je uistinu temelj najvećeg reformnog pokreta u istoriji. Umesto da je vernik zabavljen sobom u ispunjavanju merila Božjeg zakona, umesto da je usmeren da krene od svoje potrebe za Bogom i svoje grešnosti, on se usmerava na Hrista i Njegovo delo koje je osnova njegovog prihvatanja od Boga. Naša vera nije ona koja kaže: "Svako treba da počne prvo od sebe" nego važi ovo: "Hristos je naša pravda, mi smo pravedni po Njemu i po Njegovom delu opravdanja."
Od Lutera preko Kalvina i velikog broja učitelja koji su prihvatili i živeli pravednost kroz veru, dolazimo i do 19.veka. Dakle tri i po stoleća su narodi, pokreti, probuđenja imali u onoj meri uspeha u kojoj su bili u pravdi koja je dar. Nasuprot tome narodi koji nisu imali jasne pojmove o spasenju milosti su ostali u tami, osiromašeni i zaostali u svakom pogledu.
O tome se može govoriti u puno primera; Vilijam Vilberforce (William Wilberforce) tvorac prvog zakona protiv ropstva u istoriji Novog sveta je svoj uspeh i silu pripisao učenju o pravednosti kroz veru. Do dan danas se primete posledice preuzimanja reformatorskih učenja na najuspešnijim i najnaprednijim društvima sveta.
Nema komentara:
Objavi komentar