Nije moguće pronaći reči koje mogu da dočaraju koliko je presudno učenje o pravdi vere. Naš adventistički narod, svoje duhovne početke traži u polovini devetnaestog veka, doba velikog adventnog probuđenja.
Kako je poruka o pravednosti verom tretirana u našoj crkvi?
Gotovo svi znaju da je 1888. godine iznesena poruka o pravednosti verom i da je u to vreme našla mesta u srcu pojedinaca. Mi takođe znamo da je došlo do velikih promena u životima onih koji su prihvatili poruku. Takođe važi da je za one koji su poruku odbacili i nisu pravovremeno reagovali na svetlost, izrečeno najoštrije moguće upozorenje, da ako nastave tako da će izgubiti svoj večni život.
Da li nas ovo donekle pokreće na razmišljanje i da li uviđamo o kakvom sudbonosnom učenju se ovde radi?
Poruka 1888. je slično kao u vreme Avgustina i Lutera, bila reakcija na pogrešne poglede o spasenju. Naime adventisti su većinom verovali da kada se u Novom zavetu radi o delu milosti, da ono pokriva naše prošle grehe, a od trenutka kada se čovek obrati mora uz pomoć Zakona da održava svoje posvećenje. Zakon koji nam je čuvar do Hrista, da se verom opravdamo jeste isključivo Mojsijev ili ceremonijalni zakon koji je važio do Hrista.
Vagoner (Waggoner) je dokazao da nije samo ceremonijalni nego još u većoj meri moralni zakon deset zapovesti taj koji nas vodi Hristu, da bi samo u Njemu tražili pravednost. Učenje o zakonu na taj načim pada u drugi plan, jer prvo mora da se utvrdi učenje o milosti, koja pokriva ne samo naše prošle nego buduće i sadašnje grehe, jednom za svagda prinesenom Žrtvom.
Vagoner je propovedao takođe dve vrste pravednosti i završeno delo spasenja koje samo treba da se veruje, da bi primili silu. Istina je iznošena u velikoj sili i jasnoći, ali nažalost nije došlo do promene u celom narodu.
Naprotiv, ostala je podeljenost, a nakon podele na one koji primaju i one koji odbacuju učenje o pravdi, vremenom su velike istine izbledele.
Od toga vremena do danas su postojala dva osnovna pokreta u adventizmu koji su u sili istine iznosili učenje o pravdi verom. Ovo su bili pokreti koje su započeli ljudi koji su pronašli stare zapise Vagonera i Džonsa (Jones).
Milošću i proviđenjem Božjim sam imao prilike da razgovaram sa nekim od preživelih članova ovih pokreta, jednom od njih sam držao ruku na samrtnoj postelji, obećavajući da ću sve učiniti da istina o tome izađe na svetlost dana.
Verovatno je da su u tom dugom nizu godina takođe postojali i drugi pojedinci koji su se borili za istinu. Primer za to je Emilio Knechtle i Margaret Davis.
U našim krajevima prvi čovek koji je krenuo da iznosi opravdanje verom bio je početkom devedesetih godina Marko Kurtović. Pod uticajem knjiga Morisa Vendena i pod direktnom inspiracijom branio je neustrašivo istinu o tome da je vera presudna i da je vera dovoljna tako da nije potrebno ništa više. Takvo iznošenje je naišlo na veliki otpor i predrasude, a oko njegove ličnosti su se ispredale neverovatne i neistinite priče, jer sile tame tako pokušavaju da oslabe silu istine, ličnim pitanjima.
Jedan očevidac mi je ispričao da je Marko u Zemunu na jednom molitvenom sastanku, nakon dugog ćutanja rekao samo jednu rečenicu: Hristos je Spasitelj.
Na tu rečenicu je grupa vernika počela da mu se suprotstavlja i da ga napada. Bilo je jasno kakav duh ih vodi, jer u veri izensena istina jeste pravi ispitivač srca.
Nema komentara:
Objavi komentar