Poglavlje 2
Prvo poglavlje Rimljanima, nakon svog uvoda, može biti sumirano kao stanje čoveka bez Boga i kako on dolazi u takvo stanje. Uzrok ovoga stanja može da se imenuje u jednoj reči – neverstvo.
Spoj sa neverstvom je samouzdizanje, sa verom, poniznost. Oni gube Boga »jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego zaludeše u pomislima svojim i potamnje nerazumno srce njihovo.« stih 21. Oni pripisuju sve sebi i kako »ja« napreduje, vera u Boga opada, sve dok se ne nađu u tami idolopoklonstva.
Ljudi u vreme Platona, Seneke i Marka Aurelija učili su ono što se zove moralna nauka; Konfučije je učio moralne principe. Ali ono što je svima njima nedostajalo je da nauče ljude kako da čine ono što su učili da je ispravno. Čak su ti ljudi koji uče moralnoj nauci i vrlini činili ono što su sami osuđivali i dolazili veoma blizu izvršavanja onoga što su postavili kao moralnu dužnost.
Dok su nam ovi učitelji govorili šta da činimo, ali propušali da nam daju snagu da to činimo, religija Isusa Hrista ne samo da upućuje na ono što je ispravno nego nam daje soposobnost da ostvarimo ono što je dobro. Tako kada Isus nije utkan u učenje, svaki napor da se uči moralu je samo stara paganska nauka morala, koja je nemoral.
Svi priznaju da država nije u obavezi da uči hrišćanstvo, ali neki kažu da mi moramo učiti moral bez nje. Nauka o moralu Isusa Hrista u kojoj je Isus Hristos po strani je nemoralnost, to je greh.
Dela tela su jasno iznesena u poslednjem delu prvog poglavlja. Ona se nalaze u svakoj osobi koju nije Hristos obratio. Mi optužujemo da pagani čine te stvari ali »Bog ne gleda ko je ko«, i optužuje te stvari u nama na isti način i pokazuje nam da mi nismo bolji od njih.
»Zato se ne možeš izgovoriti, o čoveče koji god sudiš! Jer kojim sudom sudiš drugome, sebe osuđuješ,; jer to činiš sudeći.« Rom. 2, 1. Kog god dovoljno zna da optuži zla dela pagana optužuje sebe jer on čini iste stvari.
Prvi deo Rimljanima 2. glave se može sumirati u tome da Bog ne gleda ko je ko. On će platiti svakom čoveki po njegovim delima. Na sudu ništa se neće uzeti u obzir osim dela čoveka. »I evo ću doći skoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po delima njegovim.« Otkrivenje 22, 12. »Jer će doći sin čovečiji u slavi oca svojega s anđelima svojim, i tada će se vratiti svakome po delima njegovim.« Matej 16, 27
Karakter dela pokazuju vrednost vere u Hrista. Samo ispovedanje nije ništa. »Nego pomišljaš li o čoveče koji sudiš onima koji to čine, i sam činiš to! da ćeš ti pobeći od suda Božjega?« Bog ne gleda na to ko smo ili na naše ispovedanje. Mi možemo sebe smatrati hrišćanima i pretvarati se da držimo zakon i sažaljevati jadne pagance, ali Bog klasifikuje sve one koji imaju dobra dela.
»Jer koji bez zakona sagrešiše, bez zakona će i izginuti, i koji u zakonu sagrešiše , po zakonu će se osuditi.« stih 12. Ovo sa onim stihovima koji slede pokazuje da je zakon merilo po kome će svaki čovek na ovom svetu biti suđen.
Ali šta je to držanje zakona? To je držanje svih njegovih propisa, naša pravda mora biti daleko veća od farisejske, koja je samo spoljašnja forma. Ako mrzimo, to je ubistvo. Matej 5, 22, ako imamo nečiste misli mi smo preljubočnici Matej 5, 25; ako smo nečisti u srcu, mi prestupamo ostatak zakona. Mi možemo biti tako tačni u našem spoljašnjem poštovanju subote i ostajati verni spoljašnjim dužnostima koja su ostatak zakona, ali nečista srca čine svako grešno delo.
»Kad neznabožci ne imajući zakona sami od sebe čine što je po zakonu, oni zakona ne imajući sami su sebi zakon.« stih 14.
Bog različitim sredstvima postavlja dovoljno svetlosti u srce svakog čoveka da ga vodi ka poznanju pravoga Boga. Čak priroda sama otkriva Boga te prirode. I ako čovek u mračnom paganstvu zaželi da upozna pravoga Boga, On će, ako je neophodno, poslati nekog čoveka po čitavom svetu da bi mu dao svetlost istine.
Tako će svaki čovek koji je konačno izgubljen odbiti svetlost, koja da je bila negovana bi ga dovela Bogu.
(Prevod N.K)
Nema komentara:
Objavi komentar