Dužino mojih dana
kada crte lica puni,
suzna reka slana.
Tvrda stopo blatnjavog puta
dok duša bojažljivo,
besciljno luta.
Disanje mojih pluća
u bezbroj i jednom,
od leđa slomljenog pruća.
Toplino hladne noći,
ljubavlju što uvek stiže,
senko vrelih dana,
priđi korak bliže!
Do ovog umornog stana;
Gde tone betona i lima
a ipak Tvoja milina.
Začudni zvezdani ogrtač
i meki tepih livade,
poljubac dečji pre lakog sna
sumnju svaku i greh mi krade
(i pitam se da li sam uopšte bio to ja).
I tiha radost
a laž se topi
i Knjiga mi Tvoja,
nadsmrtnom nadom,
svu muku iskopa i popi.
Zahvalnost ovu slabu preseli,
gde i sam težim, u dvore;
jer ratovi i krvava čela
a opet košulja čista i bela,
(kao i jedan grad što ima - beli)
kada je srce zbog Tebe gore.
Gde je iskrenost, sreća i stalnost,
fundament utehe, blistava krajnost,
sušta dobrota, uzajamnost,
krasna harmonična neteatralnost,
ovu slabu preseli zahvalnost.
26.05.2004.
Nema komentara:
Objavi komentar