II O poslednjem vremenu
1.Bez teologije neba, razumevanja Svetinje i Hristove posredničke službe i opravdanja samo kroz veru, nije moguće razumeti novozavetna obećanja i proročanstva o poslednjem vremenu.
2.Biblija otkriva način na koji je Bog, u svojoj mudrosti uredio vreme. Tako imamo šest dana rada i jedan odmora-subota, šest radnih godina i jedna odmora-subotna (2 Moj.23,10. 11), šest godina dugovanja i jedna kad se dugovi moraju oprostiti, tzv. oprosna godina (5 Moj.15). Dakle po formuli 6 plus 1.
3.Ovaj sedmi dan i isto tako sedma godina, osim sto su deo večnog zakona imaju svoj duhovni smisao i predstavljaju “počivanje od svojih dela”, ili počivanje od borbe sa grehom, bezuslovni oproštaj duga.“ Jer negdje reče za sedmi dan ovako: i počinu Bog u dan sedmi od sviju djela svojijeh. I na ovom mjestu opet: neće ući u pokoj moj. Budući pak da neki imaju da uđu u njega, i oni kojima je najprije javljeno ne uđoše za neposlušanje opet odredi jedan dan, danas, govoreći u Davidu po tolikom vremenu, kao što se prije kaza: danas ako glas njegov čujete, ne budite drvenastijeh srca. Jer da je Isus one doveo u pokoj, ne bi za drugi dan govorio po tom. Jer koji uđe u pokoj njegov, i on počiva od djela svojijeh, kao i Bog od svojijeh.“ (Jev.4,4-10).
4.Ovaj “subotni počinak” iz Jev.4,9 ima isti duhovni smisao kao i hiljadugodišnjica na nebu opisana u Otk.20,6: „Blažen je i svet onaj koji ima dijel u prvom vaskrsenju; nad njim druga smrt nema oblasti, nego ce biti sveštenici Bogu i Hristu, i carovace s Njim hiljadu godina“. Dakle, imamo paralelu sedmi dan, sedma godina i hiljadugodišnjica (milenijum).
Ako je taj poslednji vremenski odsek dug hiljadu godina, onda je onaj zemaljski deo istorije, borba, pustinja, dug šest hiljada godina.
6 + 1 dan stvaranja, sedmica;
6 + 1 godina rada, dugovanja i odmora, opraštanja ;
6 + 1 hiljada godina istorije.
Zemaljska istorija će se završiti pre nego broj godina dostigne šest hiljada, i tada će doći Hristos. "Šest hiljada godina tresla se zemlja od sotoninih pobuna... Šest hiljada godina je njegova tamnica primala Božji narod, i on bi ga zauvek držao u zarobljeništvu da Hristos nije razbio njegove okove i oslobodio sužnje" (Velika borba, str. 532).
5.Kada to možemo očekivati? Postoji još jedan podatak koji nam pomaže da odgovorimo na ovo pitanje. Na osnovu izveštaja o stvaranju verujemo da se Hristova smrt na krstu i pojava hrišćanstva, desila na četvrtu hiljadu godina istorije. Elen Vajt veže događaj raspeća takođe za četvrtu hiljadu godina (Čežnja vekova).
6.Duhovni smisao izveštaja o stvaranju. Na duhovni smisao izveštaja o stvaranju pokazuju ukazuju izveštaji kao onaj u 2.Kor. 4,6 u kome se duhovno tumači prvi dan stvaranja: Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista. Isto je sa Ef. 5,31.32: ``Toga radi ostaviće čovjek oca svojega i mater, i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. Tajna je ovo velika; a ja govorim za Hrista i za crkvu.” Naravno to ne isključuje doslovnost svega što u izveštajima piše. Kao što nalazimo primere u celom Pismu, dato je višeznačno (videti 1Kor.2).
7.Slike izveštaja u stvaranju. Jezik koji je upotrebljen u 1. Moj. 1. i 2. poglavlju nudi nam osnovu koja se ponavlja kroz celu Bibliju u velikom broju proročkih opisa, gde su zemlja, more, biljke, životinje slike za duhovne stvarnosti.
Ne smemo propustiti da priznamo duboki smisao biblijske simbolike, jer kroz njega nam stvarni svet koga gledamo očima ukazuje na još stvarniji duhovni svet. Najbolji primer za to je Isus. On je to svuda video. Primera radi, kroz evanđelja se svuda provlači slika lovljenja ribe. Ribe žive u moru (svet), gde nema vazduha (Sveti Duh). Jedini način da se riba spase je da se izvadi na zemlju (Crkva) i da umre (smrt u Hristu). Izveštaj kaže da je jedan ulov na Hristov nalog doneo 153 ribe. Ovo je jedan od primera duhovne simbolike kroz brojeve, koju podržava celo Pismo. Ukoliko uzmemo broj 10 (broj zapovesti, posvećenja), i broj 7 (broj Hristov i Svetog duha) i saberemo ih dobijamo 17. Ako saberemo red brojeva od 1 do 17 dobijamo 153.
8.Izveštaj o danu stvaranja odgovara vremenu od hiljadu godina plana spasenja. U 2. Pet.3,5-8. Duh Sveti preko Petra, podseća na stvaranje i potop. Nakon toga izjavljuje da vernicima "ne treba ostati skriveno" da da je pred Bogom "jedan dan kao hiljadu godina" i obratno, hiljadu godina kao jedan dan. Nakon toga govori o potpunoj izvesnosti Hristovog drugog dolaska. Kao što je to ovde kroz Petra povezano, spasenje i stvaranje su povezani neodvojivim vezama u celoj Bibliji. Izveštaj o stvaranju “sakriva” više nego što to izgleda na prvi pogled, nešto veoma važno u vezi spasenja, tako da je potpuno razumljivo što je toliko napadnut i osporavan. Pošto se i preko laži može doći do istine, proučavajmo posebno pažljivo upravo ono što se najupornije izvrće.
9.Stvaranje u slikama. U početku (Ovo je Isus; kada su Isusa pitali ko je On, rekao je: “Početak”) stvori Bog nebo i zemlju. (Dakle u početku je bilo sve savršeno, harmonično između Neba i stvorenih svetova nije postojalo ništa treće). A zemlja beše bez obličja i pusta, i beše tama nad bezdanom; (Pojava greha, tame; osim zemlje koja je simbol Božjeg terena, pojavljuje se bezdan-podučje sotone; zemlja je ugrožena da je tama kompletno proguta; pusta je i prazna-kada Isus u priči ide da spasi izgubljenu ovcu, ostalih 99 ostavlja u pustinji; dakle pustinja je mesto gde se Hristos ne očituje; kada je sišao sa neba, Nebo je ostalo ispražnjeno; i duh Božji dizaše se nad vodom. (voda je ovde simbol za svet; misionsko područje duhovnog preživljavanja, gde nema vazduha, Duha, ali se On zalaže i brine) I reče Bog: Neka bude svetlost. I bi svetlost. (plan spasenja, Hristos)
I vide Bog svetlost da je dobra; i rastavi Bog svetlost od tame (potvrda večnog moralnog zakona, početak velike borbe između dobra i zla). I svetlost nazva Bog dan, (ovo je dan Hristov, koji se provlači kroz celo Pismo, to je vreme milosti i suda istovremeno) a tamu nazva noć (sotoni je data određena oblast i ograničenje u vremenu, da ima vlast da prevari sve koje neće Hrista). I bi veče i bi jutro, dan prvi. (prva faza plana spasenja, Adamovi potomci se dele u dve grupe, rastavljene u odnosu na poštovanje Božje volje izražene u Zakonu).
Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. (iako se greh proširio do neslućenih razmera, tako da je ogromna većina postala svet-more i Bog mora da pusti potop, On se još više približuje čoveku).
I stvori Bog svod, (tj. Utočište usred sveta) i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. (Ovo utočište je Hristos, čija se milost tako spustila da se može naći). A svod nazva Bog nebo. (Bog otkriva svoj plan spasenja da se Nebo u Hristu spustilo i da su svi koji ga prihvate u Njemu na Nebu). I bi veče i bi jutro, dan drugi. (Ovo je druga faza u planu spasenja, vreme potopa koji deli dva perioda velikog otpada: prepotopni i građenje vavilonske kule; ovo je vreme krize i jedini dan gde Bog nije rekao da je dobro). Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suvo (ponovni početak pravog bogosluženja kroz Avrama, nastanak Izraela). I bi tako. I suvo nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vide Bog da je dobro. (Bog odvaja svoj narod, daje mu određeno područje); Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi seme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kome je seme njegovo po njegovim vrstama. I vide Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan treći. (plan spasenja se razvija dalje, kroz generacije vernih koje na osnovu sakupljene svetlosti, napreduju na putu posvećenja; Mojsije počinje da zapisuje; i pored velikih problema, period velikog napretka, Bog dva puta kaže da je dobro; u proročkim slikama su biljke simbol za ljude, koji nose neke njihove osobine).
10.Četvrti dan. Potom reče Bog: neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako. I stvori Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde. I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju.I da upravljaju danom i noću, i da dijele svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan četvrti. (četvrta faza spasenja počinje pojavom Davida a završava se Hristovom smrću).
Otk.12,1 : I znak veliki pokaza se na nebu: žena obučena u sunce, i mjesec pod nogama njezinijem, i na glavi njezinoj vijenac od dvanaest zvijezda.
Žena obučena u Sunce i Mesec ispod njenih nogu. Tu imamo više slikovitih prikaza. Žena je simbol Crkve, po osnovu već spomenutog teksta u Efescima poslanici. Dva nebeska tela “znake vremenima i danima i godinama” (1Moj.1,14), je stvorio Gospod četvrtog dana stvaranja. Jedan od zadataka ova dva “videla” je i da vladaju tj. upravljaju danom odnosno noću (1Moj1,16).
U stvaranju su posebno izdvojene zvezde koje nemaju tu vlast. One imaju udela u svim drugim zadacima koji su dati glavnim nebeskim telima u stihovima od 14. do 18. prvog poglavlja prve Mojsijeve knjige.
Šta su zvezde?
Slike iz Otk.12 prestavljaju različito ispoljavanje svetlosti jedne Osobe, koja je svetlila u starozavetnom i novozavetnom periodu četiri hiljade godina, nakon čega svetli još i venac sa dvanaest zvezda-sam Život naroda koji ga ljubi ( Jak.1,12). On je naš Život, i Svetlost u koji smo kao Žena-Crkva Božja obučeni zadnjih već skoro dve hiljade godina, i kojim svetlimo kao videlo ovome svetu, i na čijim principima stojimo “jer temelja drugog niko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen-Isus Hristos”. Zvezde se javljaju u četvrtom danu, što odgovara četvrtoj hiljadi godina istorije. Isusov život se ponavljao nakon Njegove smrti, u životu Njegovih učenika koji su pozvani da budu “besprijekorni i čisti , neporočna dijeca Božija usred nastranog i pokvarenog naraštaja, u kome svijetlite kao zvijezde u svemiru...”(Fil.2,15).
12.Zato smo ubeđenja da ovaj izveštaj vezan za četvrti dan stvaranja, jezikom slika koji je ponovo upotrebljen u Otk.12, prestavlja nastajanje crkve Hristove četvrte hiljade godina Njegovom smrću i vaskrsenjem.
Već u petom danu stvaranja imamo “vrevu živih stvorova po vodi”. Ovo ne može da ne podseća na posledice prvog javnog propovedanja evanđelja na Duhove. Tri hiljade odraslih ljudi u vodi krštenja, počeli su da žive duhovno. Preko jezika simbola vode, koji je od strane anđela u Otk.17,15 preveden kao narodi, peti dan stvaranja predstavlja početak propovedanja evanđelja i završni deo plana spasenja i otkupljenja, novog stvaranja čoveka, koji je počeo pete hiljade godina.
Očekujemo da Bog nakon svih životinja, (slika za ljude različitih duhova, nivoa posvećenja ili dubine otpada) koje su stvorene u petom, pa i ovom šestom danu, šestoj hiljadi godina zemaljske istorije, ponovo stvori čoveka po svome obličju, tj. poslednju generaciju hrišćana dovede do određene visine karaktera, po meri rasta visine Hristove.
13. Imajući u vidu da je događaj Hristovog žrtvovanja na krstu Golgote, i nastajanje hrišćanske crkve događaj u Bibliji kome se zna vreme, i da je do tada proteklo četiri hiljade godina, dolazimo do zaključka koji smo već naveli. Negde u vrlo bliskoj budućnosti, najkasnije u toku jedne generacije, biće dostignut broj od šest hiljada godina, kada će se završiti istorija greha. Ovde se ne radi o određenom vremenu, ili određivanju nekog datuma. Nije to proročki lanac godina, kao onaj iz Dan.8 i Dan 9 iz koga saznajemo tacno vreme prvog dolaska Isusa Hrista na Zemlju, kao i pocetak suda. Ovo je znak, kao što to Biblija jasno kaže. Znakovi se daju onima koji nedovoljno proučavaju Pismo (a to smo svi), i vode ka Pismu (Jov.13,18.26 uporediti sa Ps.41,9). Pojava zvezda je vezana za četvrti dan stvaranja, tj. za četvrtu hiljadu godina plana spasenja.
Ako govorimo o znakovima skorog Hristovog dolaska, svakako da ih sve trebamo tražiti pre svega u redovima Božjeg naroda, a ne izvan kao što mnogi imaju običaj.
Ovde se radi samo o jednom od znakova vremena u kome živimo, i slobodi da možemo reći:”Evo ženika, izađite mu u susret”.
14. Ubeđenje koje nas drži je ovo: mi, koji smo sada na pragu zrelih godina pripadamo poslednjem naraštaju koji živi na ovoj zemlji. Naraštaju koji će dočekati šestu hiljadu godina. Evo reči koje smo tako dugo pogrešno tumačili:
“Ali ovo znajte: kad bi znao domaćin u koje će vrijeme doći lupež, čuvao bi i ne bi dao potkopati kuće svoje. Zato i vi budite gotovi; jer u koji čas ne mislite doći će sin čovječij. “ (Mt.24,43). Isus ovde ne kaže da je On lupež; On je samo u slici dolaska lupeža. On nas voli i želi da znamo koje je vreme u koje će On doći. O ovome je sa mnogo više dokaza govorio brat Knehtle i pokazao da stih u kome Isus kaže da ne zna vreme ni čas Svog drugog dolaska, u stvari znači da On nema pravo da to objavi osim onima koje je Otac odredio.
15. Propovedanje skorog Hristovog dolaska u prošlosti. Što se Hristovog drugog dolaska tiče, nemamo nikakve potvrde o tome da će se ono odigrati samo pod određenim uslovima. Ovaj događaj će se neminovno desiti. Biblija kaže čak da će se to desiti u određeno vreme (Dan.11,35).
Sa druge strane, neki svedoci govore o mogućnosti odlaganja (pr.Jez.12,28; Dan.11,27; Otk.10,7). Iz svete istorije je poznato da su neki planovi koje je Bog imao, u tolikoj meri doživeli ometanja, da je ostvarenje istih bilo odloženo, ili pomereno. Međutim to tako izgleda samo sa ljudskog stanovišta. On već u napred zna o tim problemima, koji će nastati, i uvek bez obzira na to znanje postavlja plan, da bi nemoćni posmatrač potpuno odustao od bilo kakve druge opcije osim da se verom preda Hristu. A u Hristu je svako Božje obećanje, svaki plan, već ispunjeno. U Njemu je sve “da”. Kada čovek zaključi da će Hristos doći u toj generaciji ili primi takvu poruku od anđela ili drugim osvedočenjem Svetog Duha, verujemo da Bog dopušta da se ovo ovako odvija. Ovakve prethodne poruke su bile Božja reč. O razlozima zašto On tako čini možemo saznati iz Svetog pisma. On želi da Njegov narod bude spreman i da se svi iz Njegovog naroda, i drugih naroda spase i dođu u pokajanje (2.Pet.3,9). Drugim rečima, i reč, i odlaganje reči je ništa do Njegov poziv Hristu. Ovakav poziv je naša velika privilegija i prednost, jer Hristu niko ne može ni doći na drugi način. Samo ako ga Otac dovede. A pre nego dovede, On poziva. Sa Reči, dakle, počinje sve.
Objavljivanje Hristovog dolaska, u Njegovo ime u Njegovom Duhu je objavljivanje Hrista. Odlaganje Hristovog dolaska je opet, radi objavljivanja Hrista. Hrista ne treba da čekamo da dođe, a da prethodno ne dođemo mi Njemu.
Divne li promisli i plana Božjega, da pomoću vesti drugog Hristovog dolaska, Njemu dođemo mi. I da pomoću čekanja drugog Hristovog dolaska budemo u Njemu i kao On!
16. Istina o šest hiljada godina ne ostavlja mogućnost bilo kakvog novog odlaganja. Ta istina je otkrivena u našem imenu. Mi smo adventisti sedmog dana tj. čekaoci sedmog dana, sedme hiljade godina. Pošto adventista znači čekaoc Hristovog dolaska, sledi da je Hristov dolazak na prelasku iz šestog u sedmi milenijum.Vest o šest hiljada godina je poslata da nam pomogne da se vratimo Pismu i Isusu Hristu. Među nama će biti pojedinaca koji će razumeti i stajati uz Hrista i onih koji neće razumeti i izdati ga (Dan 12,10).
17. Razumevanje Biblije. Pismo govori o tome da će se Reč Božja masovno proučavati u poslednje vreme i da će se znanje o Reči umnožiti (Dan.12,4). Sa druge strane imamo veliki broj dokaza da će se malo proučavati i da će to znanje zameniti mnoge pogrešne teorije (npr.2.Pet. 2,1). Iako nije svejedno kada je, i u kom misaonom sledu izložena neka reč ipak je u tumačenju Svetog Pisma presudna uloga Svetog Duha. O ovome govori drugo poglavlje poslanice Korinćanima. Pismo ima ono značenje koje mu u trenutku kad se proučava daje Sveti Duh. Ovakvo tumačenje je kraj svake rasprave jer je snažno potvrđeno uticajem trećeg lica Božanstva. Nadahnuta ličnost tumači Pismo, nenadahnuta ne može da razume. Isus je centar Pisma, kraj i rešenje svakog otkrivenja svete nauke.
18. ” ....sve što se napisa, za našu nauku se napisa na koje posledak sveta dođe”.
U Okrivenju (Otk.1,3), dat je poseban blagoslov u odnosu na blizinu vremena u kome će se ispuniti to što je opisano. Kako se vreme približava kraju, Božji narod ce nesumljivo obasjavati veća svetlost iz proročkih knjiga Biblije i biblijskih knjiga uopšte, ako se posluša ovaj savet. Dobro je da se puno proučava, i puno moli, ali je još bolje da se puno sluša. Mi treba ne samo da duhovno razgledamo šta je i zašto je napisano, gde, kome, kako, kada je zapisano, već kao što smo rekli, u kakvom je odnosu to što je napisano sa Isusom kao centrom celog Pisma i što je veoma važno i često se zaboravlja, kako se to odnosi na nas kao poslednju generaciju. Istinu iznosimo “kakva je ona u Isusu”( Ef.4,21). Osoba u Hristu je “dobar domaćin koji iznosi iz dobre klijeti svoga srca dobro.” Van Hrista “je loš domaćin koji iz zle klijeti svoga srca iznosi zlo”. Biblija ima još jedan centar to je poslednja generacija Njegovih sledbenika. Ove dve središnje teme Biblije, Hristos i poslednji naraštaj, su u stvari jedna, jer se Isus ne razlikuje od svog naroda, svojih “izabranih da budu jednaki obličju tela Njegova”. “Ta stara zapovijest jeste riječ koju ste čuli. S druge strane pišem vam novu zapovijest-ta se novost obistinjuje u njemu i u vama -jer tama prolazi i pravo svijetlo već svijetli.”(1 Jov.2,7.8). Dakle On i vi, to jest mi.
U nekoliko biblijskih primera, Gospod nam otvara bogatu mogućnost izučavanja. U Otk.1,11 čitamo da je pismo sedmerim crkvama namenjeno da se pošalje u svih sedam crkava. Dakle svakoj crkvi svih sedam poruka. U jednoj od poruka je spomenuto “..i poznaće sve crkve da sam ja onaj koji ispituje srca i bubrege...” (Otk.2,23). U vreme sedme crkve, naše vreme, na nas se odnose i ostalih šest poruka.
U Mat.24,34 je napisano da “ovaj naraštaj neće proći dok se to sve ne zbude”. Poslednji naraštaj će videti ispunjenje svake reči od prve do zadnje knjige Biblije. Nema poglavlja koja se, kako to uče neki, neće nikada ispuniti.
19. Lažna nauka o poslednjim događajima. Ovo je, dakle, prvi naraštaj na koga se odnosi sve. Svako obećanje i svako upozorenje, svaka pouka. Biblijski pisci su bili nadahnuti na taj način da su pisali za nas. Možemo biti sigurni da glasovi koji vide ispunjenje proročanstava samo u prošlosti i samo u budućnosti, nisu od Boga. "Sine čovječji, gle, dom Izrailjev govori: utvara koju taj vidi, do nje ima mnogo vremena, i za daleke dane taj prorokuje. Za to im reci: Ovako veli Gospod: neće se više odgađati ni jedna moja riječ; riječ koju rečem zbiće se, govori Gospod Gospod" (Jez.12,27.28). Ako se ne možemo u Pismu prepoznati danas onda tu nešto nije u redu. Tada je potrebno da se preispitamo koji je greh taj koji nas sprečava da stvari vidimo u pravom svetlu. Mi smo već govorili o velikom Hristovom danu, tj. da u Hristu postoji samo jedan dan, u kome sva obećanja imaju svoje „da“. Druga grupa lažnih teorija vidi primenu Pisma ili delova Pisma na nekoj drugoj grupi, nekom drugom narodu itd. Ovo je nebiblijsko razdvajanje, jer smo naučili da je Hristos u sebe uzeo celi ljudski rod, i da u Njemu nema Jevrejina i Grka, muškog i ženskog roda, ili bilo kakve druge razlike. Istina je da Pismo govori vernicima, jer oni ga čitaju i priznaju, ali se odnosi, i poslato je svakom ljudskom biću. Sveti Duh može po svojoj slobodi da primeni svaku Reč na svakoga ko se otvori Njegovom uticaju.
Nema komentara:
Objavi komentar